Etnička grupa koja je zauzela državu i ima monopol nad njome naziva sebe Crnogorcima. Po istoimenoj državi. U kojoj se govori istoimenim jezikom, u kojoj je gotovo sva imovina u njihovim rukama, i u kojoj se takođe, od te vrste istovjetnosti (identiteta) drhti od uzbuđenja. Ne zato što ga (identiteta) rijetko ima ili nema, nego što je jednoimenost, istost – najviša državotvorna vrijednost - i uslov bez koga se ne može. Sve je isto i istovjetno (identično), osim imovine i građanskih prava, koji su sve različitiji.
I ne možeš biti (ne)jednak ako nemaš svoju državu sa kojom se identifikuješ i jednoimenuješ. Dva brata blizanca, pa nijesu identični u identitetu: jedan ima, drugi nema državu. Jedan je obnovljen, prestrukturiran i vlastonosan, drugi je bez žara za profitom i tradicionalista. Prvi je sav u procesu akumulacije i namicanja prvobitnog kapitala, pod donacijama je i okriljem države, drugi mukotrpno radi i jedva sastavlja kraj sa krajem. Ovo imati i nemati je od strane vladalaca prikazano kao etno diferencijacija, pa je shodno tome DPS braći dodijelio različite etno-identitete. Nema tu ni zera ekonomije, ili nedajbože neke pljačke. Čista etnologija.


PROŠLOST - NEISCRPAN RESURS

Stoga se DPS državotvorci uporedo bave prošlošću i obnavljaju je, ne bi li tako zabašurili osnovni društveno - ekonomski odnos, elem eksploataciju. Gradeći u tu svrhu iracionalnu i teološku doktrinu - ideološku nadgradnju svojeg totalitarnog političkog projekta.
Pogrešno je, dakle, misliti da se prošlost ne može mijenjati. Samo naivan ne uočava njenu upotrebnu vrijednost i oblast primjene. Može se „valorizovati“ na način kako to inače rade sa ostalom državnom imovinom. Nipošto u raskoraku sa ličnim profitom i trgovinom. Štaviše, iz male izmjene prošlosti moguće je izvući veliku korist. Kao, recimo, od ukidanja društvene svojine, koje je porodilo veliki broj pojedinačnih bogataša (i identičan broj patriota).
Dušmani raznose glas da partija na vlasti ništa drugo i ne radi osim što ukida i dijeli po kapama prošlost, njene materijalne i nematerijalne vrijednosti. Nije više pitanje kako i kome prodati obalu, more i podmorje, naftne rezerve i sl. nego baciti na tender i odluke AVNOJ-a, Podgoričke skupštine, Rezoluciju Informbiroa.... Ima li interesenata za 1916. godinu, kada se umiralo od gladi.
PROŠLOST NIKAKO DA PROĐE
Nije prošlost neizbježna kako to misle neki filosofi, koji važe za realiste i ljubitelje suštine. Ne određuje prošlost budućnost nego obrnuto. Prošlost se dade podesiti, podvesti interesu i biznis planu partije na vlasti.
Bilo koji istoričar, ako ne već Novak Kilibarda, može za čanak sočiva, ili 120 kvadrata stambene površine, preokrenuti vremenski kontinuitet, zaploviti u prošlost i podvrgnuti ono što se faktički dogodilo snazi političke odluke. Prošlost se po želji mijenja, dovoljno je samo da se promijene ciljevi partije na vlasti.


U CARA TRAJANA KOZJE UŠI

Preskromno je ukidati odluke Podgoričke skupštine. Ako se već došlo posjed države i odgovarajućeg oruđa, bolje je ukinuti Prvi svjetski rat (i onu gladnu godinu, vala) jer je pomenuta skupština njegova posledica. Imali bismo samo Drugi svjetski rat, koji je mnogo bolje odrađen, i čije smo posledice uspješno ukinuli. Ne samo da je vraćena imovina razvlašćenim kulacima i buržujima, nego se uz njih, blagodareći majskim tekovinama, zadovoljno krčkaju novi nosioci i vlasnici kapitala. Kapitalizam je obnovljen kao da ga niko nikad ni pipnuo nije. I nije se niko ni sjetio da nešto posebno zasjeda i ukida, povodom toga. Sve je našlo vlasnika, jedan kroz jedan, bez da se o tome razglabalo i davijalo u okviru plenarne ili vanredne sjednice skupštine. Ali 18. je nešto drugo: nekome se čini da je trgovina sa istorijom i prošlošću, etno prestrukturiranje i izazivanje etno-tenzija, najbolji način da se sakrije ono što se stvarno dogodilo i događa.