- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Ovo postoji samo u lošijim kaubojskim filmovima. Čovjeka prvo objese, a onda mu za sjutradan zakažu suđenje.
Tako su mi podgoričke dahije prvo zabranile ulazak u Crnu Goru, a tek su me potom tužile zbog navodnog ugrožavanja nezavisnosti njihove države i tobožnjeg širenja rasne i vjerske mržnje.
Zašto kažem da su me tužili Milo Đukanović i Duško Marković? Zašto tvrdim da je tzv. Crnogorski pokret njihova kreatura i korisno-idiotski projekat? Stvari su, vjerujem, bjelodane: od kada najveći mediji jedne nezavisne države, članice NATO-a i kandidatkinje za mjesto u Evropskoj uniji, na tako važnom mjestu prenose odluku jednog malo poznatog udruženja građana da tuži sudu privatna lica iz druge države? Evo, ja sam javnosti poznatiji od svih članova CP uzetih zajedno, a siguran sam da bi možda tek jedan ili dva beznačajna medija prenijela informaciju da sam zbog nečega tužio Trampa, a kamoli nekog humanoidnog blavora.
Dakle, sve ovo je dio državnog progona. Režimlije su se obrukale kada su donijele onu zabranu za Bećkovića, Mirovića, Rakovića i moju malenkost. Nisu, krupne kukavice, smjeli ni da izdaju neko rješenje u vezi s tim. Taman je o toj sramoti prestalo da se priča, uslijedila je ova tužba. To je sud koji je dozvolio da šesnaestogodišnji sin Andrije Mandića bude mjesec dana u pritvoru za odrasle (!!!), a da dvadesetogodišnja Sara robija u Spužu zato što je navodno napala DPS-sudiju zbog saobraćajne kazne (!!!). Nazovisud koji ne zna za Šarića, a u vezi sa Kotorom poznaje samo situaciju u srednjem vijeku. Kada isti bude dosudio da smo (mi koji smo ipak govorili na proslavama ujedinjenja – i to zato što don Milo još ne zna koga da podmiti ili pritegne kako bi zauzdao zli i pokvareni inernet) krivi za rasnu i vjersku mržnju i da treba da se stidimo kao da smo vođe neonacista i sekte Aun Šinrikjo, komična i operetska zabrana će dobiti opravdanje. Možda će uslijediti i Interpolova potjernica.
Kakav mokri san djeteta Mila. Čovjeka koji, umjesto zrelosti i iskustva, sa svakom decenijom vlasti gubi na inteligenciji i polako se sprema da se upiše u dječji vrtić, a trebalo bi da se penzioniše. Problem je samo mali broj drugara. Gdje su generacije Norijege, oba Debaijea, Čaušesku, a da ne spominjem (kako ne bi ispalo da prijetim), njegove prethodnice u američkom haremu – Sadama Huseina i Gadafija? Nema ih nigdje. Zato Đukanovićeve djetinjarije moramo da trpimo tokom cijelog dana, niko da odmijeni crnogorsku i srpsku javnost, pa da malo uloži vremena i strpljenja u tu hiperaktivnu i nedozrelu personu. Tramp i Klinton su nešto kao radili, ali su uzeli ulogu onih dosadnih dokonih tetaka koje se pojave, lupe nešto ili nekoga – ako je sreće pa daju neki euro – i onda odu. Klinton je prilikom posjete Crnoj Gori mislio i izjavio da je u Makedoniji, a Tramp je dobro isprašio premijera Markovića. Mislim da je tu problem u pristupu. Čak i neredovno vaspitanje, loše i nemoderno uz fizičko kažnjavanje, zahtijeva konzistentnost i doslednost. Kod vašingtonskih tetaka toga nema. Kada ga je uvaženi Donald Dž. Tramp fizički uznemiravao, Duško Marković se po prvom impulsu okrenuo da se bije, ali kad je vidio ko se na njega namjerio, servilno se osmjehnuo i neko se vrijeme mislio da li da ponudi i drugo rame. To se jasno vidjelo. I umjesto da iz miloidnog Crnogorskog pokreta tuže Trampa, jer je nasrnuo na premijera onako kao što ne bi niko iz Srbije, oni tuže mene. I još me tuže u odsustvu. Kakav nedostatak dobrog ukusa.
Pitam se: da li Milo Đukanović, njegov režim i ono par pristalica koji nisu na njegovoj mjesečnoj plati zaista misle da su me uplašili? Da li stvarno vjeruju da je meni neprijatno, da sam u strahu od međunarodnog skandala, nekakve liste koja će mi zabraniti da negdje putujem ili od zatvora u Spužu? Meni bi bilo neprijatno da sam na mjestu Mila Đukanovića. U javnosti nisam bio poznat kao njegov veliki kritičar, ali evo od kako se uplašio mog dolaska u Crnu Goru nema dana da me neko u Srbiji ne pita da li se plašim za život. Kakva reputacija „šampiona evropskih integracija“! Uvijek odgovorim da je smrt dio života i da vjerujem da se ona tiče odlukeg Svevišnjeg, a ne hira nekog diktatora. Što se straha tiče, čim Đukanovićev sud pozove, odmah ću kupiti avionsku kartu. Ako me ne puste da uđem u Crnu Goru, sjedjeću na aerodromu dok režim ne otputuje u pakao. Jedva čekam da se pojavim pred sudom. Bar bi crnogorski režim, jedino preživjelo, nakazno ali vitalno praunuče evropskog komunizma, trebalo da zna šta za odlučne i hrabre znači sudska pozornica. Ja sam sluga svog naroda i zamislite šta ću tamo da uradim – kada su stokuće, skitnice i sebični tipovi kakvi su bili Broz ili Dimitrov uspjeli da naprave karijeru u sukobu sa mnogo ozbiljnijih režima od Đukanovićevog, spreman sam i raspoložen da na sudu raznesem optužnicu. Razobličiću i nagrditi već ionako nakaradni režim. U prašinu ću baciti Đukanovića, Markovića i njihove kreature iz tzv. Crnogorskog pokreta.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)