-Piše: Milisav S. Popović

Lit - svjetlost u grudima
Brihante - kapija
Isik - prelaz
Anh - šuma zaborava
* * *
Iako nije radio ništa od onoga da bi mu Lit postao jak, posjedovao je najveću svjetlost u grudima koju je neko pamtio... A bilo je dosta onih koji su se dobro sjećali predanja, tu - među prvim ljudima. I takvi bi rekli: „Vidi ga samo. Kakva je to pojava? Vala svašta!“
Niti je lovio vatrene ptice.
Niti se borio da dokaže snagu.
Izbjegavao je kavge.
Nije nosio koplje... nije spočitavao, niti tražio zaslugu.
Baš nikakvu...
Nešto u njemu nije bilo kako se zahtijevalo... a opet je ispalo bolje od svega što je pleme očekivalo.
„Šta ćemo kad je tako“ - na koncu se izreklo.
Znao je da gleda u travu. Da sluša kako se Mjesec utapa u jutarnju slanu...
Da izgovori riječi koje bi bolje postale... samo kad sa njegovih usana kapnu.
Rosu je rosom prozvao... i dao joj vlagu.
Nešto u njemu je bilo drugačije... na samo njemu dozvoljene načine.
Šta ćemo kad je tako... nije moglo ispravnije.
* * *
Primicalo se doba kad sa nebesa siđe Brihante.
Ta divna kapija što se spusti među ljude. Tu do zore ostane.
Moraš pokazati, otvoriti lit pred njom... da te pusti da prođeš dalje. U onaj Isik - prepun veličanstvene slave. Mjesto u koje idu anđeli kada im vrijeme izmakne. Isik - od Raja rajskije. Eto, šta je... eto, tamo kako je.
Kazivalo se da će zasjeniti njih sedamdeset, kad dođe i kad pred Brihante stane.
Jer, kako se nadmetati sa nečim što je od svjetla blistavije?
Zato su i bili tužni svi oni iz njegove kaste... što će pred kapiju da grudi ogole... i izgube mogućnost da Isik osjete.
Znali su da nemaju šanse.
Ono što im preostaje... jeste da u Anh stupe... odu kroz staze što nikud ne vode.
Na mjesto što neki bespućem zovu... u šumu gdje sve u zaborav dođe da u zaborav ode.
I krenuše put Brihante... da ne odu dalje.
***
No... kada On stupi pred kapiju... pogleda u lica iz kolone... vrati oči i podignu dlanove.
Nasloni ih na prsa.
Ništa kroz njih ne izađe.
Vrata se ne otvoriše.
Jer, lit između prstiju ne može da umakne.
Brihante, za njega, zatvorena ostade.
Nije mogao u Isik... u Anh, eto, ode.
Najblistaviji od svih... legendi izmače.
Tako omogući da svi ostali... njih sedamdeset... odu i slave.
Pamte se, jer ih nikad ne prođe više.
Njega... pa, ni ime mu ne sačuvaše.
A skrio je svjetlost što se skriti ne može... prevario je dlanovima božje provjere... i dopustio sebi da nestane... Jedna potpunost što se u zamjenu za sitne nedostojnosti - predade.
Šta ćemo kad je tako... nije moglo ispravnije.
* * *
U ovom svijetu neumornog rotiranja, bez pauze, bez preispitivanja... Sa sitnicama što su premazane veličinama. Među ljudima gdje svako misli da je među prvima... misliš da ću zaboraviti tebe, tako tihog...
tako jedinog...
tako poslednjeg...
takvog čovjeka?
Neću.
Nikada!
Ako zaboravim, dabogda se Suncu duša orosila!
A sad skloni dlanove... nek ti svjetlost ispliva.
(Autor je književnik)