- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Prvo moram da kažem nešto o jednoj zaokruženoj priči – o listi zabrane ulaska u Crnu Goru. Obavještavam sve slobodoljubive građane Crne Gore da onaj koji prvi dođe do diktatora Mila Đukanovića kada ga budu hapsili istome nikako ne oduzima 200 eura za koje se činilo da sam ih nepotrebno potrošio časteći zbog plasiranja na crnu listu za koju su poslije tvrdili ne postoji. Lista postoji, pa tako nema dugovanja. Na znanje podgoričkom dahiji - u Crnu Goru ću doći kad mi se prohtje, a posebno kada se narod bude oslobađao. Takođe, biću slobodan da mu u zatvor pošaljem 50 eura da mu se nađe – biće to rijedak pošteno zarađen novac koji je vidio u karijeri.
Koristim priliku da obznanim javnosti, a naročito vlastima (da se ne bi ko nepouzdan našao u smjeni granične policije, a i da spreme kilo kokaina koje će mi podmetnuti u kofer): dolazim u Podgoricu u srijedu, 7. novembra. Za kokain ne brinite, poslije će biti vraćen u muzej nacije.
A sada o istoriji kojom su opsjednuti šovinisti iz crnogorskog režima.
U holu zgrade Forin ofisa, sjedišta britanske diplomatije u Londonu, nalazi se veliki mural Sigismunda Gecea pod nazivom „Britanija mirotvorka“. Velika Britanija prikazana je u svom sjaju, personifikovana kao helenska boginja, okružena slično oboženim ili očovječenim kolonijama i saveznicima. Mačem u ruci Britanija je trijumfovala 1918. i odbranila i proširila najveće carstvo u istoriji. Tri države predstavljene su kao djevojčice koje stoje uz skute imperije. Belgija, koja joj je najbliža i pružila je ruke tražeći zaštitu, Srbija koja se u teškim časovima savila ali se nije predala, i u njenom naručju Crna Gora, koja krije svoje lice poslije poniženja koje joj je donijela dvolična i neuspješna politika njenog prvog i poslednjeg kralja. Zastava na mermernom podu je jedna – srpska. Slika stoji i danas, odražava tadašnje mišljenje i utisak velikih saveznika. Poslije rata podigli su glas stari austrofili, turkofili i, do danas neravnopravni, engleski katolici. Oni su napadali Srbiju koja više nije postojala, a Srbi su branili Jugoslaviju koju drugi Južni Sloveni uglavnom nisu željeli.
Sredinom novembra 1918. premijer crnogorske vlade u izbjeglištvu Evgenije Popović posjetio je britanskog amasadora u Parizu lorda Derija. Dragoljub R. Živojinović prenosi kako je britanski diplomata želio da omalovaži crnogorskog kralja kada je pitao za doprinos dinastije Petrović-Njegoš savezničkom ratovanju. Popović je priznao da je taj udio „zanemarljiv“. Kraljev predlog da Srbija i Crna Gora čine federaciju sa dva vladara, lord je odbacio kao nerealan pošto „takva država nije mogla da postoji“ (lord svakako nije ni slutio da će se roditi Đukanović, Milošević, Đinđić i Koštunica).
Francuski predsjednik Rajmond Poenkare pisao je kralju Nikoli 24. novembra 1918. da će Francuska poštovati slobodno izraženu volju stanovništva. Budući da je ova izjava data uoči zasjedanja Podgoričke skupštine, poruka je bila jasna.
Odluke Podgoričke skupštine podržao je ser Artur Evans, poznati britanski intelektualac i arheolog, koji je otkrio Minojsku civilizaciju na ostrvu Krit. Evans je smatrao da je ujedinjenje Srbije i Crne Gore, kao i svrgavanje dinastije Petrovića-Njegoša bilo neizbježno. Za njega je volja naroda bila „već duže vremena očigledna“, odluke skupštine smatrao je razočaravajućim za interese Kraljevine Italije. Ser Ralf Pedžet, britanski pomoćnik podsekretara za spoljne poslove zabilježio je da optužbe kralja Nikole na račun Srbije nisu u cjelini bile prihvatljive, zbog čega on nije zasluživao simpatije.
Na žalbe crnogorske vlade u izbjeglištvu zbog navodnog nasilja srpske vojske nad građanima Crne Gore odanim dinastiji Petrovića-Njegoša, decembra 1918. odgovorio je načelnik britanske vojne obavještajne službe general Robert Tvajts. On je šefa britanske diplomatije Balfura obavijestio da nije raspolagao podacima koji bi potvrdili ove navode. Izvještaj velikog britanskog istoričara, majora Harolda Temperlija, koji je u to vrijeme boravio u Crnoj Gori, svjedočio je da se srpska vojska u Crnoj Gori držala miroljubivo.
Američki stručnjak za Balkan profesor Klajv Dej zapisao je da mu je predsjednik SAD Vudrou Vilson govorio o brojnim pismima koja mu je uputio kralj Nikola. Predsjednik Vilson je smatrao da ona nemaju važnost i ne zaslužuju odgovor.
Ovakvi stavovi najvećih članica Antante samo će se djelimičnno promijeniti kada je krajem godine Srbija povukla svog poslanika sa crnogorskog dvora u Nejiu. Britanija je smatrala da o sudbini Crne Gore konačnu riječ ne treba da narod, već mirovna konferencija. Kada su Francuska i Velika Britanija pokušavale da sastave saopštenje o tome, šef francuske diplomatije Stefan Pišon zahtijevao je da se sadržaj ne razlikuje od saopštenja upućenog rumunskoj vladi koja je nešto ranije bila proglasila prisajedinjenje Erdelja/Transilvanije. General Franše D’Epere posjetio je januara 1919. Crnu Goru. Za Podgoričku skuštinu rekao je da je predstavljala izraz narodne volje, a za prethodne izbore da su bili slobodni. Sredinom mjeseca čin ujedinjenja pozdravljen je sa zvaničnog, vladinog mjesta i sa govornice francuske Narodne skupštine.
O 1919. godini, sledećeg ponedjeljka.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)