- Piše: potpukovnik Nenad Čobeljić

Oficir je oličenje svake vojske. On štiti svog vojnika, ide pred njim, primjer je hrabrosti, moralne čvrstine i požrtvovanosti, spreman je da za vojnika rizikuje svoj život. Tako je bilo nekada. Sve se podređivalo časti i dostojanstvu. Vojnici su čvrsto i s poštovanjem stajali iza svojih oficira spremni da bez pogovora izvrše svaki njihov zadatak u interesu države i građana. Strah nije igrao ulogu, već poštovanje. Autoritet se nije gradio na strahu, na prijetnjama i ucjenama. Gradio se na povjerenju i kvalitetu. Na tome je vaspitavan oficirski kadar.
Gdje smo danas? Danas oficir, komandant i komandir, savjetuje svoje vojnike da traže vezu da bi ostali u Vojsci, jer im ocjena i postignuti rezultati nisu garant da će nastaviti sa profesionalnom službom. Danas oficir saopšti vojniku da zaslužuju produženje službe u Vojsci, a naredni dan napiše predlog da mu prestane služba s obrazloženjem da Vojska nema potrebu za njim iako je potpuno svjestan da je to apsolutna neistina i da mu je to nametnuto. Danas to nije pojedinačan slučaj već je postalo pravilo. Rad, rezultati i kvalitet su u drugom planu u odnosu na veze i poznanstva. Danas vojnik savezom utiče na ponašanje i stavove svog oficira. Oficir mora da se zamisli kako će prema „vezisti‘‘ da se odnosi jer „vezista‘‘, između ostalog, prati i ocjenjuje njegov rad.
Danas oficir traži od svog vojnika da povuče tužbu za ostvarivanje svojih prava, isti oficir koji je trebalo da zaštiti vojnikova prava. Ukoliko ne povuče tužbu, neće mu se produžiti služba u Vojsci.
Šta je sa riječima iz Zakletve „... u skladu sa zakonom‘‘? Zašto oficir misli da vojnik ne treba da traži pravdu pred zakonom? Ko je taj stariji od zakona koji je naredio oficiru da tako postupa prema svom vojniku? Zašto to oficir radi, iz straha, koristi, servilnosti, neznanja, zašto?
Danas oficir „savjetuje‘‘ svoje vojnike da se iščlane iz Sindikata jer im je to kočnica u ostvarivanju prava za usavršavanje i karijerno napredovanje. Uspješno „savjetovanje‘‘ se boduje i pomaže tom oficiru da se bolje pozicionira. On nema takav onos prema članovima ministrovog sindikata.
Današnji oficir se ne stidi ovakvog ponašanja, on svoje karijerno napredovanje gradi na strahu svojih potčinjenih, na servilnosti prema pretpostavljenima, na svom strahu da će mu karijera biti ugrožena ukoliko stane u zaštitu svog vojnika, u zaštitu zakona i propisa. On ne vidi sebe u poziciji zaštitnika dostojanstva oficirske profesije, moralnih i drugih vrijednosti na kojima vjekovima počivaju odnosi u vojsci. On ima niz opravdanja za to.
Danas je sve drugačije. Danas se ide pognute glave, crnog obraza. Danas je oficir vojniku vuk. Danas je oficir vuk i oficirskoj časti i dostojanstvu.
Današnji oficir ne shvata, bolje reći, ne odgovara mu da shvati da će poslije tužnog ministra opet doći neki normalni. To se već jednom desilo. Zaboravili su da „čast i bruka žive dovijeka‘‘ i da im tužni ministar neće moći poslužiti kao sapun.
Postavlja se pitanje da li oficirima koji nemaju profesionalan odnos i stav utemeljen na zakonu, pravilima i propisima pripada pravo da rade i komanduju ljudima, tuđim životima, nečijim sinovima i ćerkama?
Današnji oficir neće da shvati da Vojska leži na oficirskom kadru, a ne na ministru u prolazu. Čast, dostojanstvo i vojničku tradiciju su gradili i branili crnogorski oficiri i njihovi vojnici, a ne ministri u prolazu, pogotovo ne ministri koji zaobilaze zakon, vrijednosti, pravila i propise, a uspostavljaju lični „sistem vrijednosti‘‘ kojim bira „najbolje‘‘. Okruženi ste, gospodo oficiri, danas „najboljima‘‘ pa sami cijenite prolaznikove kriterijume. U Vojsku Crne Gore se zapošljavaju „najbolji‘‘. Kriterijumi su tajna, vojna tajna, javna tajna. Sve je jasno, a ništa nije jasno. Može mu biti. Može mu biti ne po zasluzi već zbog oficirske servilnosti, interesnog kukavičluka, tužilačke zakržljalosti našeg društva... na opštu štetu.
Vi ste mu, gospodo oficiri, saučesnici. Često saučestvujete i više nego što se od vas traži. Očigledno je stvoren takmičarski duh u servilnosti i poniznosti u Vojsci.
Čast i dostojanstvo su zavjet i potporučnika i generala. Do časti se ne ide po cvijeću. Vi ste izabrali oficirski poziv, to po pravilu podrazumijeva trnovit put i žrtvovanje za vrijednosti, za zakonito postupanje, za svoje vojnike, u ime tradicije koju ste naslijedili.
Dolaze mi vojnici u kancelariju Sindikata i kažu:
„Predsjedniče, došao sam da se iščlanim iz Sindikata, treba mi potvrda o tome jer moram da je dostavim kao dokaz iščlanjenja... ako se ne iščlanim neće mi produžiti ugovor o službi u Vojsci, moram to da uradim zbog svoje porodice jer ću ostati bez posla.‘‘
„Predsjedniče, moram da se iščlanim iz SOVCG, to je uslov da potpišem novi ugovor, treba mi potvrda, moram da je slikam i pošaljem odmah.‘‘
„Predsjedniče, nije više toliko važno koje sam nacionalnosti, prvi uslov za produženje ugovora je da nisi član SOVCG, drugi da nisi pokrenuo tužbu i treći političko opredjeljenje. Nemam izbora, treba mi potvrda o iščlanjenju.‘‘
Nijedan od ovih uslova nije, kao uslov za službu u Vojsci, propisan Zakonom o Vojsci Crne Gore. Otkud su onda došli? Od Prolaznika ili od vas, gospodo oficiri. Sve će prije ili kasnije izaći na vidjelo.
Da sve ovo ne bi bilo grubo, tu su i vaše šargarepe u vidu obećanja za upućivanje na edukaciju, bolje karijerno napredovanje, unapređenje u čin. Ispade da u stvari činite dobro djelo, a za to „dobro djelo‘‘ uslov je iščlanjenje iz SOVCG.
Ministru u prolazu nemam šta da poručim, ali vama, gospodo oficiri, imam. Potrudite se da podignete glave. Doći će i ono sjutra kada ćete se sresti sa vojnicima koje niste zaštitili, a zaslužili su, s vojnicima koje ste zastrašivali i ucjenjivali, s vojnicima koji su ostali bez službe u Vojsci vašom krivicom, s vojnicima kojima ste ugrozili egzistenciju i to samo zato što nisu saginjali glavu.
Generalno vas ne prozivam, gospodo oficiri, sami se pojedinačno nađite u ovom tekstu, nađite u njemu i vaše kolege i pretpostavljene.
Recite poslije toga sebi „Oficir sam, tim se dičim!’’
(Autor je predsjednik SOVCG)