-Piše: dr Blažo Zlopaša

Koliko može biti pogubno širenje neistina, pokazalo se da je sakrivanje istina još pogubnije. Ako se laž pretvara u istinu, onda su to direktni pucnji u učiteljicu života, kakva je istorija. Djela slavnih istorijskih ličnosti šalju poruke u svakom vremenu. Danas, čini mi se, više nego ikada živimo u neiskrenom svijetu tzv. demokratije i simuliranih sloboda, kojima upravljaju, a istovremeno ih doziraju moćnici iz sjenke, gdje je jedina „vrijednost” novac i profit, a podanici izvitoperuju te „vrijednosti“, jer je tako lakše zamagljivati oči narodu. U istorijske ličnosti ne spadaju samo vojskovođe, državnici, političari, nego i naučnici. Mnoge istorijske istine i neistine mogu se oblikovati prema trenutnim potrebama i interesima grupe ili pojedinaca. Naučne istine su nepobitne i ne temelje se na lažima. U tome je ogromna razlika između bavljenja politikom i naukom. Na jugoslovenskom prostoru su mnoge istorijske istine zataškavane, izvitopereni su i zloupotrijebljeni mnogi istorijski događaji, prilagođavani trenutnim dnevno- političkim potrebama. Međutim, Emil Zola je davno kazao: „ Ako istinu duboko zakopamo u zemlju, istina će sopstvenom snagom izbiti napolje!“
Na glavnom trgu u Nikšiću odvijao se značajan kulturni razvoj, ne samo Nikšića, nego i Crne Gore. Kulturni i književni razvoj Crne Gore počinje s trga, radom štamparije Nikšićkog akcionarskog društva 1898.godine, izlakom prvog broja lista za politiku i književnost „Nevesinje“. Nakon Prvog svjetskog rata, grupa intelektualaca i trgogovaca 1922.godine obnavlja štampariju. Temelje savremenijeg knjižarstva postavlja Luka Mijušković izdavačkom knjižarom 1923.godine, a tim pravcem nastavljaju braća Radojičić i braća Kavaja. Prije Drugog svjetskog rata tu su štampane dnevne novine „Slobodna misao“, distribuirane po čitavoj Kraljevini Jugoslaviji, a smatrane su najboljim provincijskim novinama. Zatim nedjeljnici „Razvršje“ i „Valjci“. Osnivač i urednik bio je ugledni nikšićki intelektualac, profesor, nosilac kulture između dva rata. Pored pomenutih listova, na trgu su izlazili listovi: „Radni narod“, „Vlast naroda“, „Narod“, „Za Otadžbinu“, „Revolucionar“, „Zemljoradnik“ i „Trgovački list“. U nikšićkim štamparijama štampana su mnoga izdavačka djela i iz instranstva, a bogati književni fond iz oblasti nauke, književnosti i politike dospijevao je do čitalaca u broju koji je bio bez premca u državi. Knjižare Radojičića i Kavaja, po širenju, nabavci i prodaji knjiga, u odnosu na broj stanovnika bile su na prvom mjestu u Jugoslaviji. Pionir srpskog izdavaštva, Geca Kon, najveći izdavač na Balkanu i jedan od pet najvećih u Evropi, na Kongresu književnika u Beogradu rekao je da su ove dvije nikšićke knjižare među najznačajnijima u državi. Na trgu su 1945. godine u knjižari Radojičića odštampani „Pobjeda“ i „Omladinski pokret“. Obje novine, kao i sve prethodne, bile su štampane na ćirilici. „Pobjeda“ ćirilicom preživjela je komunistički period. Naslednici, neokomunisti, ukinuli su tu identitetsku odliku. Prije Drugog svjetskog rata Badnje veče obilježeno je loženjem badnjaka na trgu, u prisustvu građana čitavog Nikšića, vojske i sveštenika. Ta tradicija nastavljena je samo prvu godinu nakon oslobođenja Nikšića i ukinuta je. U sjećanju mi je urezan lik popadije Golović koja je zasipala badnjak žitom. Popadija je supruga popa Mirčete Golovića kojega su nekoliko godina prije toga šetali trgom i ulicama Nikšića s čaktarom oko vrata.
Kako se istorija na ovim prostorima ponavlja, današnja vlast propustila je idealnu priliku, da za vrijeme nedavno održanih „Dana ćirilice“ u Budvi, Matiju, prije nego što su mu zabranili ulazak u Crnu Goru, prošetaju ulicama Budve s obješenim čaktarom oko vrata, za kojim bi išla izvjesna gospođa s kasetofonom, čiju je svirku pustila dok je Matija govorio. Čaktare bi trebalo objesiti oko vrata i onima koji su ga doveli u Budvu, na čelu sa publicistom Rankom Pavićevićem, organizatorom kulturnih manifestacija u tom gradu, koji o Matiji piše hvalospjeve. Bio bi to dogođaj za pamćenje i podvig režima, krunisan rušenjem crkve na Rumiji.
Trg u Nikšiću dobio je novo ruho i dva spomenika koji se jedan drugome suprotstavljaju, epohom i ideologijom. Novim izgledom trg je izgubio duh i tradicionalanu urbanističku ljepotu koja ga je krasila skoro vijek i po. Vizija knjaza Nikole, koju je ostvario arhitekta i filozof dr Josip Slade, urbanističkim rješenjima slična najrazvijenim evropskim gradovima, potpuno je obesmišljena. Knjaz Nikola zahtijevao je od Sladea da trg i ulice moraju da krase lipe, i naredio da svako mora, ispred svojih radnji, po Sladeovom projektu, da posadi po dvije lipe, jer je lipa kod Južnih Slovena smatrana za sveto drvo. U Gundulićevoj ulici i danas postoje dvije lipe koje su zasadili moji roditelji. Novim rješenjem usahnuo je i miris nikšićkih lipa koje su pravile nezaboravan ugođaj šetačima po korzou.
Spomenik kralju Nikoli je posebna priča. Sličan je podignut i u Podgorici. Zasluge kralja Nikole ne mogu se izbrisati...Od početka vladavine imao je velike ambicije, diplomatske vještine, pragmatičnost, ali i sklonost ka autokratiji. Ustavom 1905. godine počinje parlamentarni život. Nezadovoljni njegovom neograničenom vlašću u dva navrata željeli su da ga otjeraju sa prestola, čak i da ga liše života. Počeo je da priča šta bi želio, a ne šta je u tom vremenu bilo realno. Zbog toga je izgubio kraljevstvo, a Crna Gora potpisala kapitulaciju. Kako u kasnom životnom dobu dolazi do degeneracije moždanih ćelija,a degeneraciju ubrazavaju strast i slast vlasti, a pogotovo dugotrajna vladavina, to je trebalo umjetnički dočarati i spomenikom na trgu. Problematičan je odnos spomenika i okolnih zgrada. Neproporcionalno je veći od okolnih zgrada, djeluje kruto, bez ispruženog kopita. Previše je statičan, iako iza njega stoji veliko vajarsko ime, kome je izgleda duh epohe bio nepoznanica. Spomenik je trebalo da bude simbol kraja duge vladavine, koja se okončava neslavno, ostvaren na umjetnički način, primjeren savremenim tendencijama umjetnosti. Gospodara je trebalo prikazati kako je morao da sjaše s konja.
Spomenik Čedu Ljubu Čupiću vistruko je sporan, počev od mjesta gdje je postavljen. Najidelanije mjesto bilo bi gdje je napravljena legendarna fotografija sa lancima i osmijehom. To legendarno mjesto danas ne postoji. I s tog mjesta šalje se poruka: da ideologija i režim na odgovorna mjesta ne postavljaju pametne, nego podobne!? Nezamislivo je da neko poruši Zetski dom na Cetinju ili Kolarčev univerzitet u Beogradu. I jedno i drugo su neprocjenjive zadužbine dobrotvora. Trgovci Ilija Kolarac i Trebinjac Luka Ćelović ostavili su zadužbine neprocjenjive vrijednosti pokoljenjima Beograda i Srbije. To su učinile i nikšićke zanatlije, koje su dobrovoljnim prilozima izgradile Dom kulture, gdje je utemeljeno crnogorsko pozorišno stvaralaštvo. S tog kultnog mjesta, na Savindan, slata je poruka svetosavkom himnom „Uskliknimo sa ljubavlju“! Tu su se odvijale značajne kulturne manifestacije, a u zlo vrijeme tu je bila i sudnica. Kao dijete, učenik osnovne škole, popeo sam se na tu pozornicu i s dječjim horom pjevao svetosavsku himnu. Sve doskora, dok ne saznah nove abere, mislio sam da je Sv. Sava prosvjetitelj, a svetosavlje prosvjetiteljstvo! Saopštiše nam, s najvišeg trona vlasti, da je to zapravo nasilje! Ne mogu oprostiti sebi što sam toliko dugo vremena bio u zabludi!? Sv. patrijarh Pavle zagovornicima strijeljanja istorije i slavne prošlosti predaka uputio bi poruku opraštanja: „Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade!“ Potpisnik ovih redova ne isključuje pravo na drugačije poglede... Ipak, mora se odati priznanje crnogorskom režimu da himalajskim skokovima hita ka novom dobu, novoj savremenoj civilizaciji, čija će se demokratija i slobode zasnivati na zakonima. I Crna Gora će morati da izglasa i poštuje zakone EU, koji su temelj pravne države. Jedan od njenih zakona prva je usvojila Njemačka... Nepoštovanje zakona je kažnjivo. Snažna država, kao što je Njemačka, napravila je mehanizam da se zakon ne može izigravati, a on glasi: „Zabranjuje se u krštenicama novorođenčadi upisivanje pola. Osoba kad stekne punoljetstvo može da odredi pol ili međupol“. Kakva blagodet civilizacije i savremenog svijeta! Crnogorci će morati da sačekaju 18 godina da saznaju šta im je dijete odlučilo!? Ako se pored NATO-a uključe i u EU, tu nema vrdanja, zakon se mora poštovati!