- Autor: Branko Milanović

Mislite da je naslov kontradikcija, oksimoron, paradoks? Niste u pravu: navikli smo da razmišljamo u čistim kategorijama, iako je život neuporedivo složeniji od toga. Stvarnost obiluje paradoksima, a Kina jeste zemlja hajekovskog komunizma.
Rekao bih da se nigdje na svijetu bogatstvo i materijalni uspjeh ne slave tako otvoreno kao u današnjoj Kini. Možda je povod 40-godišnjica otvaranja zemlje koja se obilježava ove godine, ali vjerujem da je glavni razlog za slavlje sam spektakl najuspješnijeg ekonomskog razvoja ostvarenog u istoriji. Bogati preduzetnici se slave u novinama, na televiziji, na konferencijama. Njihovo bogatstvo i priče o usponu iz najdubljeg siromaštva nude se kao primjer koji bi svi trebalo da slijede. Ayn Rand bi se ovdje osjećala kao kod kuće. Kao i Hajek: nevjerovatna količina energije i inovacija rezultat je promjena koje su transformisale život 1,4 milijarde ljudi, dvaput više od sabranog broja stanovnika „stare“ EU-15 i SAD. Ljudi su otkrili ekonomske informacije koje su ranije bile nedostupne ili nepoznate, uspostavili nov odnos kapitala i rada u šumpeterovskom maniru i stvorili nezamislivo bogatstvo (svakako nezamislivo za ljude koji pamte Kinu iz 1978).
Na velikom banketu u Pekingu slušali smo životne priče petorice kineskih kapitalista koji su 80-ih godina prošlog vijeka krenuli od nule (zero! nada!) i postali dolarski milijarderi. Jedan je proveo više godina na selu za vrijeme Kulturne revolucije, drugi je 7 godina robijao zbog „špekulisanja“, a treći nije krio da je zanat kapitalizma učio varajući ljude u Istočnoj Aziji („poslije sam shvatio da ako želim da postanem zaista bogat ne smijem varati; varanje je za gubitnike“). Hajek bi bio opčinjen njihovim pričama. I nema te vijesti koja bi mu više prijala od one u današnjem „Fajnenšel tajmsu‘‘ o raspuštanju Društva marksista na Univerzitetu u Pekingu zbog pružanja podrške štrajku radnika u Specijalnoj ekonomskoj zoni u Šenženu.
Ali Hajek je u jednoj stvari pogriješio. Taj nevjerovatni lični (i društveni) uspon ostvaren je pod vladavinom jedne partije, Komunističke partije Kine. Slavljenje bogatstva nije strano marksistima. Razvoj, širenje obrazovnog sistema, rodna jednakost, urbanizacija i ekonomski rast koji će biti brži od rasta u kapitalizmu – to je bilo opravdanje i izvor legitimnosti komunističkih revolucija u manje razvijenim djelovima svijeta. Tako je govorio Lenjin; to je potvrdio i Trocki zalažući se za masovnu industrijalizaciju, a Staljin je njihove planove sproveo u djelo: „Zaostajemo 50 ili 100 godina za razvijenim zemljama. Tu razliku moramo nadoknaditi za 10 godina. Ako u tome ne uspijemo, bićemo uništeni“.
Sjećam se kako sam kao nadobudni gimnazijalac u Jugoslaviji prelistavao novine tražeći pokazatelje industrijskog rasta. Pošto je Jugoslavija tada bila među zemljama sa najvišim stopama rasta, bio sam duboko razočaran kada bi mjesečna stopa pala ispod 10 odsto (na godišnjem nivou). Vjerovao sam da je rast od 10 odsto uobičajen u komunističkim ekonomijama: zašto bi neko poželio komunizam ako tako neće dobiti brži rast nego u kapitalizmu?
Slavljenje rasta – novih puteva, novih super brzih vozova, novih stambenih naselja, novih dobro osvijetljenih avenija i urednih škola – to je za komuniste prirodna stvar. Ništa manje nego za hajekovske preduzetnike. Razlika je u tome što Hajekovi preduzetnici slave lični uspjeh, koji usput pomaže ostatku društva da krene naprijed, dok je komunizam podrazumijevao podruštvljenje ličnog uspjeha.
Ali to se nije dogodilo. Kolektivistički projekat izgradnje je funkcionisao deceniju ili dvije da bi rast opao, a razvoj stao. Zavladao je cinizam. Tek Kina i Deng Sjaoping su „natrapali“ (besmrtnim riječima Adama Fergusona) na kombinaciju u kojoj vladavina komunističke partije opstaje, dok se individualnim kapitalistima istovremeno pruža puna sloboda djelovanja, pa i sama ekonomija društva. Oni će raditi, bogatiti se, usput bogateći i druge, ali poluge političke moći za to vrijeme moraju ostati čvrsto u rukama komunističke partije. Kapitalisti su sagradili lokomotivu i obezbijedili gorivo, ali za upravljačkom tablom i dalje stoji partija.
Da li bi situacija u Kini bila bolja da je i politička moć u rukama kapitalista? To je složeno pitanje. Možda bi je iskoristili da naprave novu verziju vlade iz Nankinga iz 30-ih godina 20. vijeka, potkupljivu, slabu i nekompetentnu. U tom slučaju ne bi morali naporno da rade. Bilo bi dovoljno da održavaju stečene ekonomske privilegije. Jedan od najvećih problema američkog kapitalizma danas je to što bogati u sve većoj mjeri kontrolišu politički proces i tako preusmjeravaju ekonomske podsticaje sa proizvodnje i konkurencije na stvaranje i održavanje monopola. U Kini bi situacija vjerovatno bila mnogo gora. Upravo zahvaljujući tome što je politička sfera uglavnom izolovana od ekonomske sfere, kapitalisti su se bezbjedno mogli posvetiti proizvodnji na dovoljnoj udaljenosti od politike (što većoj to bolje, jer je partija izložena rastućoj korupciji).
Kako je Kina otkrila i prigrlila ovu kombinaciju? Postoji više razloga uključujući hiljadugodišnju tradiciju imperijalne birokratije, kao i novi istorijski savez između Komunističke partije i Sun Jat-senovog Kuomintanga (savez kakav nije postajao nigdje u ostatku komunističkog svijeta). Ali pravo pitanje koje se ovdje nameće glasi: da li se to moglo dogoditi i na drugim mjestima? Možda. Lenjinova „Nova ekonomska politika‘‘ nije se mnogo razlikovala od kineskih politika iz 80-ih godina. Ali Lenjin je NEP vidio kao privremeni ustupak kapitalizmu – jer je vjerovao da je socijalizam progresivniji, pa otuda „naučno“ mora generisati veći rast. Možda su tek neuspjesi Velikog skoka naprijed i Kulturne revolucije uzdrmali kinesko rukovodstvo i uvjerili Denga i ostale da je privatna inicijativa „progresivnija“ od društvenog planiranja i državnih preduzeća. Lenjin to nije mogao uvidjeti. Još je bilo prerano.
Pitao sam se šta bi Staljin rekao da vidi današnju Kinu. Vjerovatno bi mu bilo drago što njegovo ime i dalje čini dio zvaničnog panteona. (U velikoj knjižari u centru Pekinga na prvim policama kod ulaza nalaze se prevodi marksističkih klasika: Marks, Engels, Lenjin… i Staljin. Mali broj ljudi obraća pažnju na njih. Iza su knjige o upravljanju bogatstvom, finansijskoj ekonomiji, investiranju na berzama i tako dalje, koje su mnogo popularnije.) Staljin bi bio zadivljen kineskim rastom, ogromnim moćima državne uprave i zemlje (u koju više ne mora da šalje savjetnike da podstiču tehnološki razvoj), kao i sposobnošću partije da kontroliše stanovništvo na veoma sofisticiran i nenametljiv način.
Staljinu bi se dopao ekonomski uspjeh i vojna moć koja ide uz to, ali vjerovatno bi se zapanjio pred privatnim bogatstvom. Teško je zamisliti da bi on i Džek Ma mogli da opstanu u istoj zemlji. Hajekova reakcija bi bila suprotna: oduševio bi se zato što su njegove tvrdnje o spontanom uređivanju tržišta dobile tako uvjerljivu potvrdu, ali ne bi razumio da je to bilo moguće samo zahvaljujući vlasti komunističke partije.
Mada priču o najvećem ekonomskom uspjehu svih vremena – koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim – još niko nije sasvim razumio.
Peščanik.net