- Piše: Jovo Pejović

Moj uvaženi profesor, kog još ponekad sretnem prolazeći podgoričkim ulicama, dobronamjerno me je savjetovao da je bolje imati svoj stav, pa makar on bio i pogrešan, nego zastupati tuđe stavove. Poznati književnik primijeti da je bilo lako Milovanu Đilasu: „On je platio ono što misli, mi plaćamo ono što oni misle.” Crnogorski opozicionar misli da u Crnoj Gori više nije važno ko je na vlasti, a ko u opoziciji, najvažnije je ko je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori. Na ovim našim prostorima veliki ljudi su bili shvaćeni tek onda kada je to bilo kasno i za njih i za Crnu Goru. Kasno otrježnjenje smo mnogo puta kroz istoriju skupo plaćali. Čini se da ga danas plaćamo više nego ikad ranije. Mi kao da smo se trudili da se više po zlu nego po dobru poznajemo. Tako u zapisu golootočkog mučenika pročitah da su u 23 paviljona od ukupno 25, koliko ih je bilo na Golom otoku, sobne starješine bili Crnogorci i da su upamćeni kao ljudi koji sprovode teror nad ostalim zatvorenicima. Sve to govori da su na ovim prostorima živjeli ljudi kojima je dokazivanje odanosti šefovima bilo važnije od čovječnosti. U političkim utakmicama koje se non- stop vode na političkoj sceni Crne Gore više se vodi računa o tome kako oblatiti i poniziti konkurenciju nego kako ponuditi rješenje za prevazilaženje krize u kojoj se svi nalaze. Umjesto traženja rješenja i trošenja snage na trasiranju sigurnog puta u budućnost, snaga se troši na homogenizaciju partijskih jastrebova čija se pamet ogleda u izvršenju komandi klanova i grupa unutar političkih partija. Koliko je na političkoj sceni malih i velikih političara koji bi da imaju i gram dostojanstva odmah otišli sa političke scene jer nemaju i nikada nijesu imali ni ljudskih ni bilo kojih drugih kvaliteta da predstavljaju sebe, a kamoli partije ili građane.
Jedan moj prijatelj od kog sam mnogo učio u životu, čovjek nenametljive harizme, originalna i teško ponovljiva pojava našeg prostora i našeg doba, koji je uz to izuzetno mudar, kulturan i obrazovan čovjek, ali i ono što je mnogo teže i rjeđe na ovim našim prostorima – izuzetno častan, iskren i uvijek dobronamjeran, mnogo puta u životu me je upozoravao da sa ljudima sa ovih prostora moraš pozobati vreću soli da bi ih do kraja upoznao, a posebno političare. Da ne bih narušio njegovo poimanje života, nisam pomenuo njegovo ime, iako je po svemu što je činio nadmašio mnoge koje slavimo kao naše spasitelje. U svim porama društva glavnu riječ vode ljudi koji imaju prljave namjere, služe se različitim ucjenama kako bi ostvarili korist na nepošten način. Zato smo postali sumnjičavi i prema onima koji nam najviše znače i nepovjerljivi prema svakome ko bi nas mogao izigrati, prevariti i iskoristiti. Moral na niskom nivou, loše vaspitanje, beskrupulozna savjest, stvaraju neljude, kriminalce i profitere bez granica. Pod plaštom demokratije sprovodi se najveća diktatura. Pravila ponašanja utvrđuju moćni, i sve što nije u njihovom interesu gaze pred sobom. Ne osvrću se na cijenu koju plaćaju nejaki. Kako vrijeme prolazi, tako je sve manje onih koji pružaju otpor. Ako je u ičemu ova vlast uspjela, to je u tome što je napravila čovjeka bez kičme. I upravo taj i takav čovjek odlučuje o našim sudbinama. Onaj isti čovjek koji je ne tako davno bio u manjini, koga smo toliko puta mogli ugaziti, a nijesmo, danas se umnožio i zaposjeo sve gradove i sela, pa čak i ona najudaljenija gdje smo vjerovali da nikada neće stići, jer tamo se nikada nijesu rađali ljudi bez kičme. Da li je java ili priviđenje, zapitao bi se veliki pjesnik. Ali svima koji žele dobro svojoj zemlji treba da bude jasno da su ljudi bez kičme osnovni problem Crne Gore, svejedno da li su na vrhu ili na dnu piramide.