- Piše: Milutin Mićović

Ostala je priča iz vremena socijalističke Jugoslavije da je jedan Crnogorac, niži podoficir, potegao pištolj na slovenačkog kolegu, koji mu je dokazivao da je Triglav visočiji od Durmitora. Kad se Crnogorac kasnije i sam uvjerio, otpasao je oružje i demobilisao se, rekavši: „Ni ja više nijesam onaj koji sam bio“.
Šta da mislimo sad mi kad vidjesmo svojim očima, i na osnovu nepobitnih činjenica, da se Makedonci pokazaše daleko veći ljudi i junaci od Crnogoraca? Dovedeni su bili i jedni i drugi u vrlo sličnu situaciju - da slušaju bespogovorno moćnike ovoga svijeta, i da se tu ne očekuje nikakva odvažnost, ni od čelnika vlasti, ni od naroda od koga se očekuje slijepa poslušnost. Crnogorski čelnici nijesu ni pomislili da se suprotstave takvim ponižavajućim planovima, ni takvom nadređenom odnosu, a gušili su otpor koga je bilo u narodu, bjesomučno, i protiv svakog demokratskog zakona i ljudske časti. Evo Makedonci, kojima taj svijet neće ni rođeno ime da prizna, na oči i Evrope i Amerike, prezrije njihovo bezočno uplitanje u suverenitet svog naroda, i rekoše im - NE, i džaba vam sva sila, novac, sluge i špijuni, kojima smućujete naš nesrećni narod. Tako se narodić s prezrenog Balkana, uspravi u svom imenu, i održa lekciju iz čojstva i junaštva moćnim manipulantima ovog svijeta. Istup predsjednika Makedonije Đorđa Ivanova u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija očito je pokazao da lider i malog naroda, može, bar u tom važnom momentu, da uzdrma moćne, i ohrabri mnoge čojstvom i slobodoljubljem. Kad tako neko iz malog naroda istupi među svjetskim liderima, vraća nadu u čovjeka, pa i u neki dublji i malo složeniji tok istorije. Jer dešava se ponekad u istoriji da su na čelu malih naroda veliki ljudi, dok su na čelu nazovi velikih- mali.
Ovaj primjer iz Makedonije uzaludno baca puno svjetla i na našu Crnu Goru. Jer, u Crnoj Gori podaništvo moćnima mnogo je poodmaklo - pa globalni pritisak svjetskih sila koji na prvom mjestu razara identitet narodića naveliko pravi oduševljene sluge i robove. Kod nas se već, u narkotičnom zanosu raščovječenja, projavljuje i onaj poželjni efekat: oni koji su uključeni u taj prerađivački proces sami kliču svojim liderima i robovlasnicima poklike zahvalnosti što više nijesu ljudi i junaci, kao njihovi zaluđeni mitski preci, nego lojalni građani i poslušni socijalni materijal, uvijek spremni na pasivno oblikovanje. Ko još uvijek te procese gleda trijezno i s distance, pita se: da li su vladari svijeta dželati, žedni muka i poniženja svojih podanika, ili podanici nijesu bolje ni zaslužili, jer su im se sami predali u ruke, da rade s njima šta oni hoće?
Ali kad smo došli do ove tačke nacionalnog samoponiženja, uz presudnu zaslugu crnogorskih lidera, treba ovdje pomenuti i poslednji istup predsjednika Đukanovića u Evropskom parlamentu, na čistom srpskom jeziku. Slično kao Đorđe Ivanov je rekao: „Nemojte od našeg naroda praviti pokusne kuniće, u vašim socijalno političkim eksperimentima na Balkanu...‘‘ Odavno srpski jezik nije tako jasno zazvučao na nekoj međunarodnoj tribini. Iako Đukanović tu i tamo zna engleski, ali htio je to da kaže na čistom srpskom jeziku, da ga cio svijet razumije - što se i pokazalo tačnim. Možda se ovaj Crnogorac zaželio da bude čovjek, makar tih pet minuta na velikoj evropskoj tribini. S jedne strane, bar u tom ključnom momentu, demantovao je sve one velike ponižavajuće podvige koje je učinio za tu Evropu, a s druge, priznao je u koja je poniženja uvukao i sebe i svoj narod, radi svoje vlasti i stranih interesa.
Pa nije valjda ni njemu bilo lako izdati Kosovo, i okrenuti leđa Rusiji bez koje ne bi bilo Crne Gore? Nije on bio lišen kosovskog, ni onog boljeg crnogorskog nasleđa, ali kad se stavilo na vagu: ili biti čovjek, poštovalac svoje istorije, i svog naroda, ili ovakvu vlast u šake - izabrao je vlast koja poriče ovo prvo. To je neki izbor, koji se nudio našim liderima i prije ove Evrope: ili ćeš biti nečovjek, sluga, pa ćeš zadržati vlast (carstvo zemaljsko), ili ćeš biti slobodan čovjek, i malo postradati, i izgubiti vlast? Okreni obrni, neki Lazarev ili Njegošev ili Markov izbor je uvijek pred čovjekom i narodom.
Reklo bi se da se Đukanović kasno sjetio da bude čovjek i dostojanstven lider, ali ni ovo mu se ne može ne priznati, pa iako je kasno.
(Autor je književnik)