-Autor: Rastislav Dinić

„Nego… Imam tog jednog ortaka… Hrvat“, Opšte mjesto, 4. epizoda.
Premijerka nam je prije nedjelju dana ispričala da je njen djed bio Hrvat, „ne Srbin iz Hrvatske, nego Hrvat“. I eto, ona takva, sa djedom Hrvatom, može biti premijerka Srbije – pa nije li to najbolji dokaz da je Srbija otvorena i tolerantna zemlja?
Premijerka je, kao što znamo, pala s Marsa, pa joj ne bi vrijedjelo puno objašnjavati da su mješoviti brakovi u Jugoslaviji bili prilično uobičajena stvar i da „djed Hrvat“ (Srbin, Bošnjak) i nije takav kuriozitet kakvim joj se čini. Ne vrijedi premijerku podsjećati ni na činjenicu da nikada nije izlazila na izbore, da niko nikada za nju nije glasao, da je na premijersko mjesto postavljena dekretom najmoćnijeg čovjeka u zemlji, te da njeno postavljenje ne govori baš ništa o Srbiji kao takvoj – izuzev da je u njoj moguće sve što se nelegitimno izabranom predsjedniku prohtje.
Zanimljivije je što premijerka ne vidi da se u otvorenoj i tolerantnoj naprednjačkoj Srbiji protivnicima režima stalno prebrojavaju krvna zrnca. Na primjer, samo nedjelju dana prije pomenute premijerkine izjave, najčitanije režimsko glasilo je svoje čitaoce podsjetilo da je iguman manastira Visoki Dečani „od majke Hrvatice“. Smisao ove napomene naravno nije u tome da se pokaže kako je Srbija toliko otvorena i tolerantna zemlja da u njoj i sinovi hrvatskih majki mogu postati igumani, već u tome da se „neposlušni“ iguman prokaže kao etnički sumnjiv. Nije ni čudo da napada nelegitimno izbranog predsjednika, kad mu je majka Hrvatica – to je svima jasna poenta ovog namigivanja.
Naravno, premijerka bi mogla da kaže ono što predstavnici režima u ovakvim situcijama uvijek kažu – pa to je objavio jedan privatni medij, kakve to veze ima sa mnom? Ali, nisu u pitanju samo „privatni mediji“ koji „nemaju nikakve veze sa režimom“. U svom nedavnom gostovanju na javnom servisu, premijerkin mentor će na primjer reći i i da je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik „sve tačno rekao, na našu žalost“. Šta je to, po premijerkinom mentoru, Dodik „tačno rekao“? Evo šta: „On je pitao Srbe, pa je l‘ hoćete da vam predsjednik vlade bude Albanac? Pa naša je sreća što su Albanci bili nestrpljivi, da su čekali još 15 godina, mogli su da imaju i predsjednika i predsjednika vlade, direktno uvijek izabranog svog. Za cijelu Srbiju. I za Suboticu i za Beograd. I za Kragujevac i za Kraljevo, baš kao i za Prištinu. Ali su bili nedovoljno strpljivi, nedovoljno trpeljivi… Šta je odgovor dijela javnosti, dijela onih koji ne mogu da trpe drugačije mišljenje – ej, Dodik, za to što si rekao… treba mu zabraniti ulaz u Srbiju, treba ga uhapsiti.“
Čija je sreća što su Albanci bili nestrpljivi? „Naša“. Čija „naša“? Nas „Srba“. Ali zar predsjednik republike, pa makar bio i nelegitimno izabran, nije predsjednik svih građana Srbije, bez obzira na njihovu etničku pripadnost? Zar među tim građanima nema i Albanaca? Zar i oni, baš kao i svi drugi građani, nemaju ustavno pravo da biraju i da budu birani? Zar u „otvorenoj i tolerantnoj“ naprednjačkoj Srbiji Albanac ne može da bude predsjednik ili predsjednik vlade? Zašto ne može?
Naravno, zato što naprednjačka Srbija nije ni otvorena, ni tolerantna. U njoj se svakodnevno, sa najviših državnih pozicija, podstiču i razgorijevaju najgori etnički resantimani. U njoj se na naslovnim stranama režimskih glasila o Albancima redovno piše kao o „Šiptarima“, a o Hrvatima kao „ustašama“. Njen režim, čak i dok vodi pregovore sa Prištinom, svoje kritičare naziva izdajnicima i „šiptarskim plaćenicima“. Postoji samo jedan način da se izbjegne ova salva šovinističke mržnje – apsolutno i neupitno prihvatiti autoritet nelegitimno izabranog predsjednika.
Kada su antisemitskog i populističkog gradonačelnika Beča, Karl Lugera, jednom prilikom upitali kako to da stalno govori protiv Jevreja, a istovremeno i dalje njeguje prisna prijateljstva sa mnogim Jevrejima, on je navodno odgovorio: „Ja odlučujem ko je Jevrejin!“ U ovom citatu krije se i objašnjenje otvorenosti i tolerantnosti naprednjačke Srbije.Peščanik.net