Američka demokratija, dugo samonametana kao uzorna, našla se u nesvakidašnjem problemu. Nosilac ključne funkcije političkog sistema Donald Tramp otkriven je kao nesporni saučesnik u jednom krivičnom djelu, ali mu se neće suditi iz prostog razloga što se predsjedniku ne sudi, dok su političke konsekvence te činjenice neizvjesne, jer odnos snaga je takav da je zasad malo vjerovatan jedini lijek za ovakve situacije: opoziv (impičment).
Ovo proističe iz dva događaja od prošlog utorka, formalno nepovezana. Pola Meneforta, bivšeg šefa Trampove izborne kampanje, federalna porota u Virdžiniji proglasila je krivim po osam tačaka optužnice, mahom za finansijske prevare i poreske utaje, dok je istovremeno pred sudom istog ranga države Njujork, Majkl Koen, Trampov lični advokat, u okviru nagodbe sa tužiocem priznao da je, između ostalog, po nalogu predsjednika isplatio nekoliko stotina hiljada dolara jednoj porno-glumici i jednoj „Plejboj” ljepotici da bi tokom kampanje ćutale o svojim avanturama sa njegovim poslodavcem.
Dok je u krivici šefa svog izbornog štaba Tramp samo posredan učesnik, u slučaju njegovog ličnog advokata, čovjeka koji je vjerovatno u posjedu njegovih najvećih tajni, on je u ulozi podstrekača i saučesnika. Da nije predsjednik, zbog toga bi bio uhapšen, ali prema protokolima Departmenta pravde, sve dok je u Bijeloj kući ne može da bude krivično gonjen.
U vremenima na koja, zbog ovakvog razvoja događaja, Amerika ovih dana podsjeća, svaki političar, pa i predsjednik bi zbog ovakvog skandala bio apsolutno diskreditovan, a njegova karijera okončana, ali tradicionalni kodeks njene politike pod Trampom je nevažeći praktično od prvog dana njegovog mandata.
Politički, Tramp od toga dosad nije trpio preveliku štetu: njegov rejting je i dalje postojan (kako obavlja predsjednički posao podržava oko 43 odsto Amerikanaca, a ne odobrava oko 52 odsto), kao što je neokrnjena i podrška njegovih glasača - oko 80 odsto republikanaca je uz njega, uprkos svemu, pa i najnovijim zapletima.
Trampovi pravni problemi se, međutim, gomilaju, što može da bude uvod i u druge komplikacije. S tim u vezi, dominiraju dvije dileme: koliko će dugo elita njegove partije, republikanaca, da ga svim sredstvima brani i koliko ta odbrana može politički da košta.
Prva provjera toga dogodiće se početkom novembra, kada se biraju novi sastav Predstavničkog doma i trećina Senata. Izađu li demokrate kao pobjednici u prvom duelu, kako se prognozira (u drugom se ne očekuje neki veleobrt), opozicija će dobiti novo oružje: mogućnost da pokrene proceduru impičmenta i da, dok ona traje, pokuša da nađe dovoljno prebjega iz redova republikanaca u gornjem domu, koji eventualni opoziv predsjednika mora da ovjeri.
Na sve to bi u velikoj mjeri mogao da utiče ishod glavne istrage, one o vezama Trampovog izbornog štaba sa Rusijom koju vodi Robert Miler, specijalni savjetnik imenovan od strane Departmenta pravde, ako se ona okonča u dogledno vrijeme. Iako prošlonedjeljne „bombe” nisu direktna Milerova zasluga, Menefort i Koen su „ribe” uhvaćene njegovom mrežom, što svakako jača njegov kredibilitet, a Trampu sve više onemogućava da taj proces nekim dekretom jednostavno zaustavi.
Suština zapleta je u odgovoru na „pitanje svih pitanja” - da li je Tramp legitimno izabrani predsjednik, s obzirom na to da je podmićivanje dvije dame da ćute tokom predizborne kampanje moglo da izbornu matematiku pospješi na Trampovu stranu - kao što bi i njihovo brbljanje o tome moglo da pomogne Hilari Klinton. Ali u ovom momentu fokus je na drugoj činjenici: da su pare za to ćutanje isplaćene sa računa jedne od Trampovih firmi, čime je prekršen zakon o izbornim finansijama (za to djelo zaprijećena kazna je pet godina zatvora).
To je podloga za interesantne spekulacije: ako Trampa sada štiti predsjednički imunitet, šta će se dogoditi onog momenta kad se iseli iz Bijele kuće, svejedno da li u januaru 2021. ili 2025? Koliko će još njegovih saradnika poći stopama Majkla Koena, koji se donedavno zaklinjao da bi zbog svog šefa „popio i metak”, da bi potom tu ekstremnu lojalnost zamijenio onom prema „porodici i naciji”?
Kako god bilo, riječ je o ozbiljnoj krizi u kojoj je Tramp glavni akter, ali je na probi i čitav američki sistem. Princip nekažnjivosti predsjednika za pravne, etičke i političke prestupe počiva, naime, na pretpostavci da će u dovoljnoj mjeri kompromitovan lider da odstupi pod pritiskom javnosti i po sopstvenoj savjesti, što za Trampa očigledno ne važi.
Zbog toga se nametnulo i pitanje da li je sa Trampom Amerika po prvi put dobila „kralja”, voljom naroda (i posebnostima sistema) izabranog monarha, za koga zakoni zemlje ne važe? Trampov glavni pravni savjetnik Rudi Đulijani je, preuzimajući tu dužnost, objavio da Tramp ima ovlašćenja da pomiluje samog sebe, pa je u tom kontekstu razložna i nedoumica da li je Amerika još država vladavine prava.
Odgovora još nema, ali će ih, ranije ili kasnije, biti.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike‘‘)