-Piše: Magda Peternek

I stvarno, kome prija ironija? Prija onima što se njome služe, krijući tako svoj kukavičluk. Kod onih drugih, među kojima sam i ja, izaziva odbojnost i golemi prezir. Taj ironičan stav koji zauzima onaj koji nema pojma šta znači uopšte imati stav samo je slika prizemnih i primitivnih predstava. Podsmijehom, kojim se kao glavnim oružjem služe, ovi nabijeđeni i umišljeni tipovi pokazuju svu svoju nemoć koja će uvijek i svuda biti oličenje njihove ličnosti. Žao mi je što ovu riječ ličnost uopšte koristim za ovakve slučajeve, ali ćete vi sigurno znati šta je pjesnik htio da kaže. Nikada, baš nikada nisam mogla da shvatim, a naravno ni da prihvatim tu potrebu da se s ironijom prolazi kroz život. Digneš nos i misliš da si „bos’’ (čitaj šef). Digneš glavu i ne vidiš nikoga osim sebe. Pun si sebe, a prazan k’o izduvan balon. Misliš da je čitav svijet tvoj, a nisi mrdnuo ni makac od svoje razjarene sujete. Umjesto da komšiji kažeš „dobar dan’’, ti ga svjesno ignorišeš i okretanjem glave na drugu stranu pokazuješ da si „neko’’. A nisi niko. Nisi niko, jer da si neko, znao bi da je najveće bogatstvo kada si jednostavan i dobronamjeran. Bogatstvo širokogrudosti, razumijevanja i solidarnosti poluge su na kojima počiva tvoja sloboda. A u slobodi leži sva tvoja snaga koja te čini velikodušnim. Da nemaš tu zaslijepljenu i površnu sliku koju kreiraš arogancijom i ironijom znao bi da cijeniš kompleksnost života. Ali, šta ti zapravo i znaš o kompleksnosti i snazi koju život nosi u sebi? Nemaš ti pojma o tome, jer ti to ne dozvoljava tvoja ironija zaražena neizlječivom sujetom. Tvoja bolesna potreba da na svako postavljeno pitanje odgovoriš nadmeno i sa visine pokazuje koliko si mali. Pitanja koja drugima postavljaš zvuče arogantno, i uvijek, baš uvijek podsmješljivo i s namjerom da se onaj drugi ponizi. Nemaš ti blage veze šta znači razgovarati. Nemaš sposobnost da saslušaš drugoga i da iz komunikacije saznaš i upoznaš drugoga. Ne tiče te se, jer si sebi dovoljan i tvoja opsesija zvana ironija preovladava tvojim životom. Kakve su ti misli takav ti je život, davno je rečeno, ali šta ti znaš o tome? Nadobudnost koja je tvoja preokupacija, ne dozvoljava da uopšte misliš kao razumno i prirodno biće. Ja pa ja je tvoja deviza koju ćeš ponavljati i na javi u u snu. Svi drugi su za tebe samo „tamo neki’’. Oni ti nisu ni do koljena, jer si ih ti „nadvisio’’ svojom „superiornom’’ ironijom. Pokazao si im svojom ispraznošću koliko si pun sebe. Svi drugi su prosto neprimjetni kada se pojavi tvoja nadmena i ironična „faca’’. Onu rečenicu iz filma „kakav sam ja meni kralj’’ deklamuješ i danju i noću. I jesi kralj i bićeš, ali na kukovo ljeto. Više ti priliči ona od Vesne Zmijanac „Kraljica tuge’’. Jer tužno je kad neko misli da ovaj svijet postoji samo zbog njega. Tužno i ružno, „kralju’’. Ružno, jer te prije svega roditelji (a ko bi drugi) nisu naučili da smo svi na ovom svijetu isti i da smo svi vrijedni poštovanja. Niko nije savršen, i ne treba da bude, i važno je umjeti živjeti s ljudima. Ironija, ta zmija otrovnica, neće nikome donijeti ništa dobro. Njen ubrizgani otrov ostavlja ogromne posledice. Čovjek koji nema osjećaj za druge sam sebi je najveći neprijatelj. Uživanje u sebi, a pritom ponižavanje drugoga, samo je pokazatelj duhom siromašnog života. Jer njegova suština je druženje sa svim njegovim osobinama, i on će znati šta će s nama. Ironiju život smatra nepoželjnom i neprimjerenom u svom društvu. Onaj ko ne misli tako vjerovatno će samo ironično i sa podsmijehom odreagovati na ovaj tekst. Ja ću mu bez razmišljanja pokazati svoj bič. Jer, ironija je kič.
(Autorka je pjesnikinja)