-Piše: Mihailo Medenica

Najdraži predsjedniče, evo sam se, iako još nije nedjelja, istuširao, isjekao nokte na nogama (da tako kažem- razgraničio s njima), premazao čitav nekim ženinim mlijekom za tijelo što sam joj još onomad kupio za godišnjicu braka, pa rekoh ima li bolje prilike da se otvori nego sad- nema!
Doduše, ona se poradovala da sam se drugim povodom tuširao i da mirišem na mango jer to volim, onako privatno, mislim, ali ne, razvijao sam njenu sramotnu zabludu riječima: „Sram te bilo, zar sad kada predsjednik sam na vjetrometini bije najtežu, ali strateški genijalnu političku bitku, ti misliš na to?! Mirišem na mango u znak podrške čovjeku koji nije imao vremena da čeka devet mjeseci kako bi se rodio već je kao prijevremeno ali pravovremeno rođen (odbio da ga „babica“ okupa, sam je to učinio) uzeo flašicu s mlijekom i počeo da luta besanim noćima smišljajući kako da od Srbije napravi pristojno mjesto za život, ili samo mjesto za život makar i nepristojno, za razliku od onih koji su izdali Kosovo i Metohiju, na šta je ukazivao gostujući u „Kockici“ odbrusivši onom Branku: „Dosta više s tim tatatatira…nema Srbija više vremena za mitove, ne postoji nikakvo carstvo u kome caruje drugarstvo, niti kućice od marmelade s prozorima od čokolade, jer Srbija nema ni metra na Kosovu i Metohiji, a kamoli toliko marmelade da njom oblaže kuće povratnika na vjekovno ognjište, a o čokoladi da i ne govorimo! Biće uspjeh ako uspijemo da se izborimo i za čokoladnu bananicu, i to već otvorenu i zagrizenu…“
Dakle, opomenem ja subjekta zvanog supruga da odstupi jer vanredno tuširanje i aroma manga nisu zbog nje već zbog pisma podrške, odnosno Vas, zenico oka mog (ovog na koje bolje vidim, kupio sam neke polovne naočare na buvljaku, pa…) jer put kojim nas vodite jeste polje manga, papaje, kivija i ostalog voća koje će za dvije, najkasnije dvije i po godine rađati Srbijom, a rađalo bi i ranije da su neki imali Vašu hrabrost da razgraniče s onim što nas sputava da koliko sjutra postanemo dio Evropske unije, koju smo onoliko prezirali dok smo nosili bedževe, ali sad, bez tih prokletih okova na grudima, hrabro i dostojanstveno se uspinjemo na prste da dohvatimo banane koje uveliko rađaju i kojima nas nesebično hranite ko maj…ovaj, ko majka dijete ostacima hrane od prekjuče!
Mislim, nije to tako čest slučaj, to samo oni retrogradni i retrogladni čine kako bi udarili na Vas, a frižideri im dupke puni!
Evo, moj lično ne može da se zatvori, vjerujte! Nagurali u njega neku staru garderobu, propali ormari pa se snalazimo, a kako su nam isključili struju nema bojazni da će veš zalediti.
Frižideru se u zube ne gleda, što kaže naš narod, važno je da je pun, a naši jesu otkad nam Vas je Bog poslao, tačnije, otkad ste rekli Bogu: „Odoh i od Srbije da napravim raj, a ti nemoj da praviš gluposti i da mi se previše opuštaš, pratim šta radiš! Progledao sam ti kroz prste što si Zemlju i život na njoj stvarao čak šest dana, ali to ti je bila poslednja opomena!“
Moja djeca nisu gladna i na tome sam Vam beskrajno zahvalan, jer, štono kažu: „Gladan je čovjek sit svega“ pa smo tako i mi siti, a ponekad čak imam i osjećaj da sam se prejeo, ali to je samo stomačna kila od fizikalije koju radim otkad sam ostao bez posla zbog nekog divnog djeteta s dvije popunjene i tri blanko diplome.
Hoću da kažem, nemam dovoljno riječi da Vam zahvalim na svemu što nemam, jer s prezirom pamtim dane kada sam imao, kada sam bio čovjek, kada sam bio dostojanstven, kada djeca nisu bila željna svega i kada u toj zabludi i opseni nisam imao kome da napišem pismo podrške od srca i manga.
Mislim na miris manga, dabome, što nas vraća na pitanje Kosova i Metohije, tog odvratnog mita, s kojim ćemo uskoro raskrstiti, jer Vi, za razliku od onih Lazara i Miloša, dovodite Turke da investiraju bilijarde u Srbiju, a ne da ih razgonite topuzom na buljuke ko ti divljaci zbog kojih skoro pet vjekova nismo imali nikakve investicije iz bratske Turske!
Priznajem, možda sam se malo i nagutao ovog mlijeka za tijelo, zaželjeh se mlijeka, jbg, oprostite, ali to ne znači da mi se priviđa prosječna plata od 500 eura dok ulazim u metro i vozim se po penziju 200 puta veću od najveće što je ikad bila, već jasno vidim tu provaliju u koju nas vodite, ali dok je za neke ona poluprazna za mene je polupuna i fali još samo malo do vrha, da svi stanemo u nju, a onda će i oni bijednici kritizerski vidjeti kako je divno gledati iz potpune tame kako se negdje daleko sunce rađa, nekome…
Nama sunce ne treba, i ono je retrogradni element, namjerno sija samo da pomrači vaš sjaj, ali se tu malo zaigralo, jer kao što su Ikar i Dedal nastradali pokušavajući da mu se približe, tako nastrada sve čega se Vi dohvatite…
Nastrada, jer nije valjalo, inače bi procvjetalo da je vrijedjelo čemu, baš kao onaj dražesni fikus što ponekad govori iz Nemanjine 11 i zove se Ana!
Lijepo kažu da cvijeće brže uspijeva kad s njim razgovarate, a Vi ste, eto, razgovarali s njom pa ne samo da je uspjela već je i progovorila, što je jedinstveni i istorijski uspjeh za jedan fikus, i na tome sam Vam takođe beskrajno zahvalan!
Iskreno, lakše je pobrojati stvari na kojima Vam nisam zahvalan- nema ih!
Sve što sam od života želio Vi ste mi omogućili- sve mi po kući plače, od ikona do žene i djece, a takvo čudo ni Biblija ne bilježi!
Toliko za ovo pismo podrške, najvoljeniji uredniče, voditelju i gostu svih dnevnika, vremenskih prognoza i reklama za onaj preparat: „Ja sam moj narod ovem preparatom spas’la, a onda sam ga i ožen’la za udatu djevojku...“
Izgleda da me ovaj mango polako pušta, odoh da nategnem još koji gutljaj i da gledam u zmajeve, štrupmfove, patuljke i dinosauruse koje ste nam opet Vi omogućili, iako su svi prije Vas činili sve da ih istrijebe!
Riječju, imate moju apsolutnu podršku za politiku razgraničenja- nema šta mi da se miješamo sa zmajevima i trolovima, nek oni idu u svoju bajku, a mi ćemo u svoju basnu, uzdignuta čela i ušiju za štapom sa šargarepom…
P. S. Ako je taj kosovski božur toliko svet i značajan, što ne prave mlijeko za tijelo od njega nego od manga, a?!
P. P. S. Slobodno upotrijebite to kao jedan od argumenata za izda… ovaj, izdašne pregovore kojima ćemo dobiti više nego što imamo…