- Piše: Milan Mišić

Kad je Donald Tramp pokazao šta sve zna o Crnogorcima, to me je podsjetilo na stari hladnoratovski vic u kojem dva Albanca (iz tadašnje Albanije, koja je bila prijatelj samo sa dalekom Kinom) razmatraju geopolitičku situaciju i na kraju te debate jedan predloži: ”Hajde da zaratimo sa Amerikom, brzo će da nas okupira, pa ćemo tako da riješimo sve svoje probleme”.
”U redu”, odgovori drugi, ”ali šta ako pobijedimo”?
Sličnu dilemu je nametnuo i Tramp: ako ”snažni” Crnogorci, koji su uz to i ”agresivni”, nekog napadnu - ”eto nama Trećeg svjetskog rata”, razmišljao je naglas odgovarajući na pitanje novinara američke Foks televizije.
Teza o Crnogorcima kao izazivačima nove svjetske katastrofe nije međutim bila vic, već samo još jedan iz serije gafova koje je prošle nedjelje izgovorio američki predsjednik, pošto je na sastanku sa Vladimirom Putinom više nego u drugim prilikama pokazao da je njegovim izborom za predsjednika najveću silu svijeta zadesila velika nepogoda.
U ranijim situacijama Trampovih remetilačkih nastupa na međunarodnoj pozornici, dio Amerike koji zna šta je svijet zaprepašćivao se, ali ovog puta, poslije prilike da svog predsjednika neposredno upoređuje sa predsjednikom Rusije, nelagoda je bila veća: najčešće pominjana riječ tim povodom je ”poniženje”.
Glavni utisak je da je to bio susret neravnopravnih. Jednog koji zna šta hoće i kako da to postigne (Putin) i drugog (Tramp) kome je jedino stalo da bude u centru pažnje i koji, iz razloga koji su još neobjašnjeni, svom sagovorniku nastoji da udovolji u svakom pogledu - pa čak i da njemu više vjeruje nego svojim obavještajnim službama.
Samit Tramp-Putin održan prošlog ponedjeljka i konferencija za štampu dva lidera kojom je završen, tumače se na mnogo načina. Po nekima, u Helsinkiju se dogodilo ”ubistvo sa elementima samoubistva”. Žrtva je zapadni savez, odnosno NATO, a izvršilac je - ”lider slobodnog svijeta”.
S namjerom ili logikom što na um to na drum (ovo drugo je vjerovatnije) - iz svega je, što se nas tiče, proistekla i jedna kolateralna korist. Tramp je po drugi put Crnu Goru lansirao u geopolitičku orbitu i smjestio u centar svjetske pažnje. Oni koji nikada nijesu čuli za ”Montenegro”, odjednom su se zainteresovali za crnogorsku geografiju i istoriju, u nastojanjima da odgonetnu gdje su i ko su ti ”snažni i agresivni Montenegrini”.
Prvi Trampov doprinos ”otkrivanju Montenegra” bilo je njegovo sada već istorijsko zarivanje lakta u rebra premijera Duška Markovića na prošlogodišnjem NATO samitu u Briselu, da bi se dokopao prvog reda za zajedničko fotografisanje. To mjesto mu inače pripada, ali tamo bi dospio i bez prostačkog guranja, čiji je video-snimak postao instant hit društvenih mreža.
Ovaj drugi, u kome je Tramp najmlađu i najmanju članicu NATO-a proglasio za super silu, Crnu Goru je zauvijek obilježio, stvarajući, između ostalog, još jedan mit poput onoga o stogodišnjem ratnom stanju između Crnogoraca i Japanaca, ali i pozitivan publicitet zbog opisa zemlje kao ”dragulja Jadrana”.
U ovom zapletu nije međutim riječ o Crnoj Gori, već o budućnosti svjetskog poretka i njegove ključne komponente, ”Organizacije sjevernoatlantskog ugovora” koja je poznatija po svojoj četvoroslovnoj skraćenici.
Šta je, govoreći o Crnogorcima, Tramp u stvari rekao o NATO-u?
Ništa što već ranije nije pomenuo. Da ga smatra ”prevaziđenim”, da je to samo teret za Ameriku i da ga - to je baš htio da kaže govoreći o agresivnim Crnogorcima - ne obavezuje temeljna odredba savezničkog ugovora: njegov Član 5 koji definiše princip ”svi za jednog” - da je napad na jednu članicu napad na sve ostale (koji preuzimaju obavezu da napadnutom priskoče u pomoć).
Nije, dakle, riječ o tome da li će Treći svjetski rat izazvati neka ”agresija Crne Gore”, nego ako neko napadne Crnu Goru, Amerikanci neće ginuti za Crnogorce, nedvosmislen je bio Tramp.
Da li su njegov intervju ”Foksu” i druge slične izjave (poput one da su ”Evropljani neprijatelji”) opelo za NATO? Saveznici još ne misle da on zaista hoće da naglavce okrene odnose sa Evropom (i sa Rusijom), ali one su, s druge strane, muzika za uši Vladimira Putina.
Prijem Crne Gore nije vojno ojačao NATO, a kako nagovještava najnoviji razvoj događaja, nije više ni praktična garancija njene bezbjednosti. Ali jeste bio poen Zapada u geopolitičkom šahu koji je daleko od toga da bude završen.
Štaviše, sa Trampom je započela nova partija, komplikovanija i opasnija od dosadašnje, u kojoj ne važe stara pravila, dok nova još nijesu definisana.
Zbog toga, prava dilema iz vica s početka ove priče nije da li da izgubimo ili da pobijedimo, nego kako da u sveopštoj gužvi ne učestvujemo.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urendik,,Politike‘‘)