- Piše: Krsto J. Pejović

Kriza „modernog društva“ dovodi i do zastoja u primjeni prava, i za to nije potrebna posebna nauka, kao ni posebno objašnjenje... Na tu i takvu pojavu nije imuna nijedna država. U takvom stanju sve je više preslobodnog rasuđivanja koje nije moguće smisaono posve dokučiti bez prethodne analize suštine. Inače, svijet u kome živimo produkt je neolibaralne ekonomije. To uzburkano neoliberalno vrijeme traži i gradi nova pravila koja čine pravo novog čovjeka, koji ipak ne može živjeti ne misleći, i koji stoga mora shvatiti da principi prava nijesu nepromjenjivi. U takvom miljeu stvara se pogodno tle raznovrsnih ideja pravde. Bez obzira na to šta se pod pravdom podrazumijeva, mora se otići od stava da nam ona govori da težimo dobru drugih ljudi, jer kultura rimskog prava će bar virtuelno vječito živjeti, s osjećajem da je pravda najveća manifestacija sudstva. Mada, novi pravni život donosi „novu pravičnost“. Zato se valja podsjetiti da se ne smije zaboraviti da je sud udostojen samo pravdom, da je ona vođa „bez titule“, i da su sudske presude odluke autoriteta. Moguće da ovo vrijeme više nego ikad ranije nalaže razlikovanja dovoljnih i nužnih uslova. To svakako nalaže mnoštvo uzročnih činjenica. U suprotnom, ne bi bilo priče o uzroku i posledici. Otuda se nameće potreba poimanja stalnog obrazovanja koje čini sudiju uzvišenim. Ovo tim prije što čovjek nije uvijek sposoban da potpuno upotrijebi svoj razum, iako građanin nikad ne bi trebalo da bude bez neke moralne obaveze. Zato, ponekad, u ovom „savremenom dobu“ postoji potreba za neophodnom rekonstrukcijom i modifikacijom suštine pravičnosti. Ovo i zbog toga, jer pozitivizmu uvijek biva data mogućnost „shvatanja i drugih značenja“ koja su najopakiji neprijatelji istine. Kao da se u takvim situacijama zaboravlja da je opšta pravna sigurnost „najviši zakon“. Sadašnje doba kazuje koju i kakvu moć posjeduje savremeni građanin. Manje je onih, koji su moralni i pravedni. Manje je onih koji su s vrlinama. Ako se tome doda konstatacija da politika nije „pravni fenomen“, onda je u najširem smislu zadatak pravnog teoretičara i praktičara da u svakoj prilici daje pravu iskaze sentencija, kako bi se pravna nauka okrenula unutrašnjem dijelu čovjeka. Današnji zdrav razum ne može posve prihvatiti slobodu običnog svijeta. Čak i onda kada su zakoni podjednaki za sve ponekad su najnepravedniji. Stoga sudija ima sve manju mogućnost da postupa pravedno. Inače, u vremenu u kojem se donekle glorifikuju nemoral i prostakluk, pokajanje nije više „sveta tajna“. Rijetko ko više ispovijeda grijehe. Malo ko više poima da pokajanje „ruši pakao u čovjekovoj duši“, odnosno „pobjedu nad svim grijesima“. Iako u pravnoj teoriji nema posebne stroge definicije pokajanja, valja podsjetiti na vječno pitanje da li je zemlja ostala prokleta zbog čovjeka i da li je „cilj čovjekovog postojanja zlo“. Stoga i ne čudi što se nerijetko zaključci dokazuju „mekanim“ ispitivanjem konkretnih djela. U pravu otuda nema estetičkog mjerenja pravde. Zato nije teško naći neki zajednički imenitelj gaženja prava. Zaboravljaju se one hrišćanske „ko ljubi Boga, drži se zapovijesti božje“, i da „niko i ništa ne može pokolebati pravdu Božju“. Toliko je danas prestupa da se ne može zaobići mudrost oca Justina Popovića, da je „grijehom čovjek osmrtio sebe“, bez obzira na to gdje se on nalazi i iz koje je hemisfere. Ne treba smetnuti s uma da samo opšteprihvaćene vrijednosti, kultura i institucije snažno utiču na red, rad i zakonitost. I to su stare istine koje treba otkrivati i dobrom pričom orošavati. Dakle, elemenat vremena i unutrašnja strana čovjeka daju formu unutrašnjeg osjećanja. U tim i takvim vremenima sud i sudija treba da ostanu institucije, jer su oni „glas pravde“ i drugih obaveza nemaju. Jedino oni izdižu čovjeka iznad njega samog do osjećanja njegovog dostojanstva. Sudija mora imati čula za pravdu, pravicu, pravednost, pravilnost i pravnost. Svaki sud, odnosno sudija, moraju znati da pravda „liječi rane koje zadaje nerazum“, kojeg je na pretek, bez obzira na to da li je u pitanju istok, zapad, sjever ili jug. Bez osjećaja za pravdu, sudija bi bio bez duha, a sudske odluke bile bi „oblikovane ukočenošću“. Stoga pravda mora da živi bar u mislima, jer ne treba zaboraviti da je Bog jedini arbitar, i da takav osjećaj daje povjerenje u „čvrstinu zidova suda“. Inače, narastanje „lošeg ukusa“ da svak ocjenjuje i komentariše sudske odluke stvar je s one strane pozitivizma. Ljudska ponašanja moraju se posmatrati kao radnje uzrokovane situacijama u kojima se čovjek našao. U tom sklopu ne može se i ne smije zaboraviti dužnost, koja je svima zadatak, jer je ona dio prava i sastavni dio njegove strukture. Ne smije se zaboraviti da je svijet preplavljen neistinitim iskazima. Dakle, veći dio svijeta je preplavljen opštim lažima. Zato današnjem svijetu ključne riječi u moralu moraju biti „dobro“, „istina“ i „treba“ jer je ispravan samo onaj koji je primjer „izvrsnog pravila“. Ponekad, ne bez razloga, kaže se da je u ovom svijetu hrabar onaj koji je kadar da je ispravan, s obzirom na to da je već prihvaćen sud da je nezakonitost postala opšte pravilo. Otuda, uvijek se mora imati na umu da „Bog ima svoj sud i svoju pravdu koja se znatno razlikuje od ljudske predstave o tome“, jer „Bog nije u sili“ nego u pravdi. Stoga, sudija treba da je „ispovjednik zakonitosti“.