- Piše: Vojislav Bulatović

April, proljećni budilnik, maksimalno je alarmirao sve prirodne sile koje je „general zima” nekoliko mjeseci držala u „stavu mirno“. Ni ljudi neće da zaostaju za prirodnim dinamizmima pa se često odlučuju na velike poduhvate. Zabilježeno je u knjigama i u kolektivnom pamćenju mnogo važnih događaja u bližoj ili daljoj prošlosti, i kod nas u i svijetu, baš u četvrtom mjesecu. Ne znam šta astrolozi o tom misle, mada ni zdrav razum ne može ostati pasivan na našu vrtoglavu „vožnju“ oko Sunca u našoj „centrifugi“. Nešto tu mora da djeluje na naš aktivizam koji naginje više na stranu „ludila“, nego u drugim mjesecima. To su i pisci zabilježili dajući slikovit naslov svojim djelima kao „Zlo proljeće“ (Lalić), „Samrtno proljeće“ (Zilahi).
Šestog aprila 1941. Hitler je bombardovao Beograd nakon našeg bunta: „Bolje rat, nego pakt!“, „Bolje grob nego rob!“ (27. marta). U bliskoj prošlosti (kao i ove godine) ratnička mašinerija Zapada u kombinaciji sa specijalnim prevratničkim silama, uglavnom u ovo vrijeme, „kreirala“ je na putu „slobode“ i „demokratije“ „Milosrdne anđele“, „Pustinjske oluje“, „Odisejeve zore“ i razne sorte ružičastih revolucija. (Pažnja: zvuci lirske nježnosti najavljuju smrt i razaranje!) Glavne mete bili su grozni diktatori pri čijem pomenu zapadno javno mnjenje dobija šokove. Kolateralne štete su: ruševine, žrtve, izbjeglice. Jedna takva „malena“ žrtva, dječak Ajlan Kurdi, kog je more (2016) izbacilo na pijesak Sredozemlja, zadobila je medijsku pažnju i na Zapadu, kao da je njihova „uspavana ljepotica“ – savjest, počela da pokazuje znake buđenja! (O ovoj žrtvi je pisao novinar “Politike” Stanko Cerović, nadahnuto i uznemiravajuće. On gorko konstatuje, citirajući i zapadne autore, da „ljudi pristaju na poniženje, na gaženje svega do čega im je stalo“ samo da ne otvaraju kritički pogled na akcije svojih vlada, riječju, „pristaju na duhovnu smrt“...) Imali smo i mi, na Balkanu u Srbiji, devedeset i devete, Beograđanku Milicu koju je „uspavao“ „glas“ „Milosrdnog anđela“ u njenom porodičnom gnijezdu.
April je ovdje neki kalendarski podsjetnik, ali zlo i ne bira uvijek vrijeme. Kad počne, teško se zaustavlja. Sjetimo se koncentracionih logora i žrtva genocida u njima. Ipak, zadržaću se kod aprila, jer tu nalazim još jednu inspirativnu umjetničku sliku o zločinu nad djecom u djelu našeg nobelovca Iva Andrića. Naslov njegovog prozno-poetskog djela “Nemiri” mogao bi da bude „znak pored puta“ proteklih vjekova, a i ovog dvadeset prvog koji je tek započeo. Kad piše o stradanju djece, aprila 1917. (eto, sve je isto bilo i prije stotinu godina) pod naslovom „Djeca“ kao da predskazuje nemir čitavog vijeka, nemir i onih nerođenih – bilo da ih potresa i satire kao djecu iz aprila 1917, bilo da ih vreba u cvijetu mladosti... Iz pijeteta prema velikom piscu bilo bi pošteno da se njegova umjetnička slika ovog dječjeg stradalništva (kao margine velikog rata) dâ „uokvireno“, jer je pjesnički kratka i jezgrovita, ali za ovu svrhu moram da izdvojim samo akcente. „Aprila mjeseca 1917. kada je država dijelila svakoj kući kilo kukuruznog brašna sedmično i kada su ljudi pojeli svaku travku od kukuruza i srž od zovike i javorovu koru, dok im nisu noge pooticale i dok nisu redom počeli umirati, toga aprila izmilila su na ulice bezbrojna djeca... Djece je bilo po cijelome gradu, po mostovima, oko dućana, po jarcima ukraj puta, oko kasarni. Uz gradsku djecu, pridolazila su nova sa sela iz okolice. Svakim danom ih je bivalo sve više... Žandarmi su ih tukli i gonili, ali ih hapsili nisu, jer ih ne bi mogli hraniti.“ Andrićev humanistički stav i protest u vrijeme kada je tek krčio put velikog pisca utoliko je značajniji, jer nije imao iza sebe veliko djelo koje će mnogo kasnije biti ostvareno. Neki drugi slavni pisci (Igo, Zola, Rolan) dizali su svoj glas protesta ili animiranja javnosti kad su iza sebe imali slavu velikih umjetnika. Andrić se ne zadovoljava apelima i protestima, već piše optužnicu u formi gorke naturalističko-poetske slike koja će ostati u „fascikli“ neriješenih predmeta istorije sve do današnjih dana. I ratovi 90-ih kod nas samo će osnažiti tu surovu „argumentaciju“. Pogledajmo šta u optužnici još piše. „Ona su gazila po potoku koji je prolazio ispred vojničke klaonice i lovila komadiće crijeva i droba, što su ih bacali u vodu;... ona su na đubrištu iza oficirskih kuhinja hvatala izbačene prazne kutije od konzervi, ispirali ih vrućom vodom i to pili; ona su, da zavaraju glad, žvakala srčiku od zove tako dugo, dok im krv nije potekla iza zuba;... ona su prosila, krala, otimala, ali sve to nije bilo dosta da se nahrani i ostane u životu.“ Kome je upućena ova optužnica? Na sve adrese svijeta, na sve one koji su prouzrokovali ovu katastrofu. Na sve buduće koji će prouzrokovati nove, slične katastrofe! Na sve one koji mogu da pomognu, a to ne čine.
„Otpaci jednog velikog evropskog restorana mogli su spasiti tu djecu, ali hrana je bila te godine nejednako raspodijeljena po svijetu i pomoći nije bilo; umiralo se, prvo djeca pa stariji.“
A gdje su njihovi roditelji, makar, majke? Oni su tu u „totalu“, kao „zakonite“ žrtve velike katastrofe, naročito, očevi. Oni su, recimo, u nekom „rasijanju“ po nepreglednim ratištima!
Gdje su roditelji te djece, odjekuje pitanje i danas kao i juče, jer neki talasi društvenih gibanja, uvijek i zakonito, izbacuju usamljenu i napuštenu djecu (kao i pse) na površinu borbe za preživljavanje! Mada nijesmo u ratnom ambijentu vidimo neku djecu da mole za milost, da kopaju po otpacima u kontejnerima u potrazi za ostacima hrane. Gdje su im roditelji i gdje je društvena zajednica koja često promoviše sjaj i uspjeh nekih? Isto pitanje važi i za one tek stasale momke koji ginu po kafanama i koji naočigled gomile otuđenih pojedinaca trče trku „na život i smrt“? (To su famozne “mamine oči” koje su ih izdale!) To se ovog aprila dogodilo i u našem glavnom gradu. U čemu je to glavni grad glavni ako na njegovim ulicama oživljavaju filmske slike Divljeg zapada? Jesu li građani glavnog grada toliko emocionalno otvrdli ili su šokirani da puštaju egzekutora da završi potjeru žrtve na otvorenoj sceni (baš kao da se snima film)? Bezbjednost ovdje nije pomogla iako se govori da možemo izvoziti bezbjednost. Narodni pjesnik bi se zapitao: “Nije li majka rodila junaka?” da zaustavi tog ludaka? Odgovor bismo mogli potražiti kod našeg slavnog vladike: “Strah životu kalja obraz često”! Ubica je mogao ne samo da “završi posao”, već i da “neopaženo” nestane! Da je tu bila majka one žrtve, ne bi lako umakao! (Svaka čast i očevima, ali ovdje govorim o “maminim očima”) Ali majke, nažalost, nijesu ni moćne ni jedinstvene, da jesu, svega ovog ne bi ni bilo! Možda nije mali broj njih koje materinski nagon osjećaju kao i slavna Esma Redžepova, koja je svu nezbrinutu djecu doživljavala kao svoju, a mnogima je i bila majka – ljubav. One su nečim zakočene da to i pokažu. Ideologija radikalnog liberalizma, koja odbacuje društvenu solidarnost gdje god može, više podupire stav da se reprodukujemo kao ptići kukavice koji u zajedničkom gnijezdu koriste prirodne prednosti pa slabije potiskuju. Vratićemo se na Andrićevu priču koja znači vječno ponavljanje istog. Ovo nije priča o svoj djeci, već o onoj kojoj roditelji nijesu mogli pomoći, a društvena briga je izostala. Pitanje je: smije li društvena briga da izostane bar kad društvena zajednica nije u vandrednim okolnostima!?