- PIŠE: Magda Peternek

Postoji ona šaljiva izreka koja glasi,,Samo da ne moram i sve ću‘‘. Ja svoju malenkost vrlo rado pronalazim u njoj. To nikako neću pripisati lijenosti, već slušanju i praćenju svog instinkta. Sve ono što je van njega smatram nekom vrstom presinga. Tu riječ i njeno značenje mogu da opravdam jedino u sportu. Tamo je presing vrlo poželjan i dobrodošao, jer zbunjuje protivnika i za kratko vrijeme može napraviti rezultatski preokret. Na svim drugim poljima presing vidim samo kao veliko opterećenje.
Zašto uopšte pišem o njemu? Pa zato što upravo presing čini devedeset odsto našeg današnjeg života. Pritisnuti smo i okupirani sa svih strana, počevši od političkih dešavanja, preko gomile nepotrebnih i besmislenih informacija, postavljanjem nekakvih ’’vrlo važnih’’ kriterijuma u mnogim životnim segmentima. Nametanje i forsiranje modela fizičkog izgleda smatram jednim od najnegativnijih vrsta presije. Izokrenuo se svijet naopačke, pa bi sad gospođe u dobrim i lijepim zrelim godinama htjele da budu tinejdžerke. Zatezanje i istezanje po cijelom tijelu, grčevita borba za svaki silikon, bespoštedna bitka od jutra do sjutra. Zaboravilo se da je njegovanje duha najvažnija stavka u životu svakog čovjeka. Diskutujući često sa svojim prijateljicama o ovoj temi, uvijek se rado vraćam izjavi 81-godišnje italijanske glumice Ane Manjani, koja je na predlog novinara da joj ’’fotošopira’’ lice, odgovorila:,,Nemojte ni slučajno da dirate moje divne bore, znate li koliko je samo trebalo godina da ih dobijem‘‘! Fantastična i vrlo poučna rečenica, koju može da osmisli samo onaj ko je ostvaren i ko je upravo razgibavajući svoj duh ostao zauvijek mlad. Takvi ljudi vječno ostaju vedri i veseli u srcu, pa ih po tome pamtimo i kada nas napuste. Vjerujem da bi ovaj svijet bio mnogo bolje mjesto za život kada bi svi malo,,povukli ručnu‘‘, kada bi smanjili gas i mnogo češće gledali u,,retrovizor‘‘. Znam ja vrlo dobro da se ne živi od prošlosti niti u njoj, ali sam žestoki protivnik njenog potpunog zanemarivanja. A upravo to radi ovaj surovi kapitalistički presing, koji nas nemilosrdno i brutalno drži kao taoce. Podleglo je savremeno društvo njegovoj diktaturi i izgubilo osjećaj poštovanja prema svemu što bi čovjeka trebalo da čini čovjekom, vrijednim dostojanstva. Tempo koji su nametnuli proizvođači torture nad iskonskim smislom života, a to su moral, poštenje, iskrenost i briga za drugog čovjeka, vodi ka tome da ne vide dalje ni od svog nosa, a bogami ni od džepa. Presing nad svim onim što su naši preci i pozamašna istorija gradili, sumanuto satire sve. Pročitala sam nedavno intervju sa glumicom Vladicom Milosavljević, koja kaže da je pitanje spasa ovoga svijeta u ćorsokaku. Surovo, ali nažalost tačno, jer kao što ona reče: ’’Ne znam šta će biti sa čovječanstvom u kome jedan odsto stanovništva posjeduje 99 procenata svijeta.’’
Kako doći do preobražaja svijesti potlačenih većina i do novog buđenja sveopšte solidarnosti? Presing čiji su motivi, malo je reći nehumani, odlične saveznike ima u korupciji, pa je normalan čovjek nemoćan pred birokratijom. Svuda vlada društveni nemar, zloupotreba položaja i gomila bestidnih laži i prevara. Zaboravio se onaj mirni i staloženi način života, gdje se cijenilo i na pravi način vrednovalo vrijeme. Ubijeđena sam i odgovorno tvrdim da ovim mojim stavom čvrsto stojim na suprotnoj strani od onih koji tvrde da je vrijeme novac. Upravo ta deviza dovela nas je na ono mjesto gdje je novac preovladao nad ljubavlju i moralom. Upravo to nas je dovelo na mjesto gdje su donosioci dobrih vijesti uvijek u sjenci negativnih dešavanja. Najprodavanije su upravo one novine koje presingom svojih naslovnih strana iz dana u dan donose najbrutalnije detalje o ubistvima, masakrima i pogibijama. Često je njihovo izvještavanje na ivici ne samo dobrog ukusa, već etičkog kodeksa, ali malo ko se time ozbiljno bavi, a čitalačka publika sa velikom radoznalošću prati šta će se dalje dogoditi i koje će bizarne podatke saznati. Sve u svemu, presing nažalost i dalje klade valja, tako da će se um debelo načekati dok ne počne da caruje. Nadajmo se da će se to ipak jednog lijepog dana i desiti. Ali, da bi do toga došlo, neophodno je,,stati na loptu‘‘, podići glavu i gledati nekim mirnijim i svjetlijim očima. Dragi moji, starite polako i ponosno. Ja svoje bore ne dam. Ni ja ni moj bič, jer presing nad životom je kič.
(Autorka je pjesnikinja)