- Piše: Magda Peternek
Kada bi svako od nas ujutro, prije nego što ustane na bilo koju nogu, upitao sebe- šta ja stvarno želim od života, i kada bi znao odgovor, to bi bio odličan početak da tu svoju želju i ostvari. Želja je bila i uvijek će biti pokretač i stimulans i za danas i za bolje sjutra. U želji se gnijezde i naši snovi i nadanja. Od želje se, dabome, ne živi, ali bez nje nam nema života... Naravno, onog pravog, smislenog i vrijednog.
,,Nije život što i poljem preći’’, rekao je Boris Pasternak i tako ,,kratko’’ ali duboko ošinuo po našoj svijesti i debelo nas zadeverao. U stvari, ja bih voljela da je tako, i da se svi dobrano zamislimo nad ovom činjenicom. Ali, da li smo i da li ćemo, nažalost, nisam sigurna. Nisam sigurna, jer je u današnjem vremenu prva misao mnogih kada otvore oči ,,ona stvar’’. Ali, nažalost, ne ona stvar koja je prirodna, potrebna i poželjna (pogotovo u zoru) već ona koja nam odavno ulazi i zalazi u sve rupe i rupice jedinog nam života. Pogađate, naravno, a ko bi to drugi bio nego Internet.
Da je dobri naš Pasternak znao o kom ćemo se jadu zabaviti, vjerovatno bi napisao ovako ,,Nije život internet’’, ili možda - ,,Nije život što i Gugl preći’’. Nisam sigurna da bi se mnogo njih trglo na ovu opasku, a teško da bi neko ovo i ,,lajkov’o’’. Međutim, bez obzira na to koliko njih s podozrenjem ili pak s pukom ravnodušnošću gleda na ovo zapažanje, ja ću opet i uvijek stati na stranu onog života koji nosi u sebi prave prirodne sokove, i sreće i tuge. Staću na stranu onog života koji nas svojom vatrenom strašću i snažnom postojanošću čuva od prolaznosti. Biću tu uz onaj život što me svojim pogledom istine gorko otrežnjuje i ostavlja da mu se opet vratim. Biću uvijek na strani života koji gaji osjećanje slobode, koje mi niko ne može uzeti i koji je naš najveći kapital. Međutim, nameće se pitanje - gdje je sloboda danas, odnosno ko je danas uopšte slobodan? Današnji čovjek, zarobljen u kandžama virtuelnog, omađijan, dezorijentisan, pravo je tumaralo po sopstvenom životu. Društvene mreže su postale surovi zatvori u kojima je utamničena naša sloboda. Nadvladalo je nesvjesno nad svjesnim, inercija je postala preokupacija, a prijateljstvo se pretvorilo u puke brojke i slova. Gledaju se svi preko ekrana, a niko nikoga da pogleda u oči. Spustile se ,,junačke’’ glave, zagnjurile čelenke u telefone i tipka li se - tipka. Tipka, časti mi, i noću i danju, i danju i noću. Wi Fi je dostupan i u toaletima, pa u to ime - dobrodošli, mili gosti!
Dakle, ovo je vrijeme sunovrata života, omalovažavanje njegove duše, vrijeme u kom je internet zarobio svijet.
Bez njega se ne može- kontriraće mnogi, uzvikujući da je to progres i da tako mora biti! Malo je reći da se ne slažem, jer progres je nešto što čovjeka ne odvaja od suštine života, već naprotiv, njegov je saveznik i vjerni saborac na putu ka slobodi svijesti.
Internet je samo mašina, koju treba koristiti po potrebi, baš kao i svaku drugu mašinu i ništa više.
Zato, dragi moji, ne dozvolite da budete robovi, ne dozvolite da budete nečije vlasništvo predajući i prodajući ono što je dragocjeno i neprocjenjivo, a to je sloboda. Ja je ne dam ni za živu glavu. Ni ja, ni moj bič. Jer oni što žive za internet su kič.
(Autorka je pjesnikinja)