- Piše: Mihailo Medenica
Kada smo prestali da postojimo i počeli da prihvatamo? Kada se zbio taj lom koji nas je učinio preplašenom lovinom, ljudima tišine, bezličnom masom onih koji strahuju da čuju sami sebe prihvatajući da je život nametnuto zlo na koje se valja svići?!
Šta nas je učinilo sramotom predaka i potomaka, koji pristaju na svaki kompromis dok god to podrazumijeva da je nekom drugom barem za prstohvat teže i da je tuđi pad dovoljan za naš let?!
Pobogu, ljudi, na sahrane smo počeli da odlazimo tek kako bismo se uvjerili da smo još živi, ali pod uslovom da se ta glasina ne raširi, ne raspriča, da ko ne primijeti i dojavi kako nad tuđim grobom ne žalimo sebe dovoljno, ili što je još gore- žalimo isključivo sebe!
Nije nam dato da preživljavamo već da živimo, aman, jer bijeda je bijedan izgovor za siromaštvo duha, volje i svijesti!
Kada smo to prestali da postojimo i počeli da prihvatamo?!
Ne znam, razmišljam o tome svakog dana i sve sam dalji odgovoru, zapravo, ubijedio sam sebe u toj bijedi da sam sve dalje od odgovora jer ih ima toliko, a zapravo je jedan možda i odgovor na sve- pad helikoptera i sedam zaboravljenih humki!
Prijatelj, uman čovjek (neću ga pominjati, zna on ko je i koliko cijenim njegov sud) sveo je naš pad na to prokleto veče kada smo pristali da zauvijek zaćutimo!
I jeste tako, zaista! Mnogo se zla dogodilo i prije i posle te strahote, ali nekako je baš ona, čini se, bila prag preko kojeg mi nismo smjeli da prekoračimo pa su ga ONI pretrčali shvativši da više nemamo ni snage, ni volje, niti želje za istinom!
Kad čovjek nema volje za istinom nema je ni za životom, barem ne dovoljno da bi život bio njegova žrtva za veće dobro već NjIHOVA žrtva za sopstveno loše!
Sedam grobova je tada govorilo više nego što smo željeli i smjeli da čujemo, pitamo, podviknemo i…
I možda jesmo baš tad prestali da postojimo i počeli apsolutno da prihvatamo, tako da OVI ne čine ništa za šta im nismo dali blagoslov da im se može i smije.
Žalosno je što sad svako može da probere takvih trenutaka kada smo pali koliko mu volja, i svaki će biti jednako istinit odgovor na pitanje: kada smo prestali da postojimo, ali nijedan neće biti opravdanje za to što znamo da nad tuđim grobovima - žalimo sebe!
Nisu nas ONI ubijedili da sjutra bez njih ne postoji već smo sami pristali da vjerujemo kako ne postoji, u strahu da će sjutra ipak postojati, ali da nemamo kome više da nazovemo ,,dobar dan’’, jer smo čovjeka u sebi premetnuli u osuđenika na doživotnu robiju, preplašenog od života i mogućnosti pomilovanja za grijeh koji nismo počinili!
Jednostavno, zavoljeli smo svoje tamnovanje vjerujući da van kazamata više nema ničega što bi nas sačekalo i za šta se vrijedi boriti…
Bukagije su njihove, ali volja da ih nosimo kao znamenje je isključivo naša!
Strah me je od vjere ljudi da nemaju za šta da glasaju, jer umjesto glasa imaju još samo tišinu kad pokušaju da vrisnu!
Kažem nemaju za šta, a ne za koga da glasaju, jer su nas na onom i sličnim pragovima prokleli da ukoliko ih prekoračimo rizikujemo da sretnemo čovjeka, a čovjek je, tvrde, najveći teret koji čovjek može ponijeti na sebi!
Jesmo li na kraju zaista prestali da postojimo ili smo tek zastali, strahujući da nemamo dovoljno istine za NjIHOVE laži?!
Nije ovo slovo o izborima, ne o ovima na kojima se glas ubacuje u nekakve kutije već o onim suštinskim- u kojima nema te kutije koja će zbrajati glasove ljudi!
O izborima za čovjeka u nama, glasovima od kojih će ONI, svi ONI strahovati znajući da više ne pristajemo ninašta manje od toga da postojimo!
U suprotnom, između predaka i potomaka, prošlosti i budućnosti biće tek pustahija od koje će zazirati!
Sahrana na kojoj smo ispraćali čovjeka, a žalili za sobom.
Bijes koji nam je oglodao živote do kostiju.
Godine u kojima smo sami sebi kidali meso zubima, gladni čovjeka…