- Piše: Milutin Mićović
Pripadaš li ti onima koji više ne mogu nikoga i ništa da čuju? Čini mi se pripadaš? Ličiš mi na one koji samo kažu - molim te kao Boga, nemoj više nijednu! A nevolja im je. Slušali su svašta i svakoga, i čudim se kako su još u svijesti. Možda i nijesu više u svojoj svijesti, i razumijem ih ako nijesu. Ako te gdje zasretnu, miči im se s puta. Neput je kuda oni idu, zato još prije - miči im se.
Ovakvih je danas najviše. Posebno u Crnoj nam Gori. Masovno ostali bez puta i bez svoje riječi, i bez svoje misli. I bez svega svoga, i bez svih svojih. I bez Boga i bez ljudi. A zaćorili, kud su zaćorili. Pa ne može crnje i gore. Iz glasa arlauču - samo treba naprijed! Tako je kad se gradi država. Jednom u deset hiljada godinah. Država košta. Kad je u pitanju država, glave su sitne i ništavne.
Kao da je neki reinkarnirani Josip Broz zavladao Crnom Gorom. Naučio se još koječemu u donjem svijetu. Može li biti da je, pitam jednog simpatičnog anarhistu: ,,Može, sve kako je najgore, kaže mi. Izlaziće iz podzemlja ljudi-utvare, da vladaju ovdje nad nama. Tako kaže jedno staro crnogorsko proročanstvo’’, priča mi priču.
Ja volim pomjerene tipove, i njihove razdešene, šenute mozgove. To je odmor od ovih te tuku samo jedno te jedno. Uzmu jednu logiku, i jednu politiku, i najašu pravo na mozak. Pametan je onaj s početka teksta koji više neće nikog da sluša. Ma ne, nijednu riječ. Ma ne da odnekud dođe Solomon sa svojim mudrostima. Ne bi bilo većeg zaludnika, nego odnekud da se pojavi među nas Solomon sa svojim mudrostima. Ne bi imao đe glavu unijeti. Rekli bi mu - ajde ti otkud si došao, mi imamo ovdje svoga Boga.
Čujem da su neki izbori po periferiji Crne nam Gore. Uz te izbori idu lokalna veselja kao kad se pale prvomajske vatre. Još tamo ne znaju da je prošao socijalizam. Za njih nije prošao, pa neka je za sve druge. Oni će misliti kako misle, pa neka svijet ide kud ide. Važno je kako neko misli, a ne stvarno kako je. Niko i ne zna stvarno kako je. Da neko zna stvarno kako je, poludio bi od toga. Bog čovjeka čuva neznanjem. Neznanje je spas za mnoge. Zato se valjda toliko neznanja nagomilalo u Crnoj Gori. U njoj je najbolje ništa ne znati.
Evo, ne treba znati ni ovo što se zna. Iako su te vatre na periferiji Crne Gore, one se lože iz centra. Ali kojeg centra? Ili, kojih sve centara? Nije za Ulcinj i Berane jedini centar Podgorica. Zašto ne bi bila Tirana centar za Ulcinj? Nije ni predaleko Tirana od Ulcinja. Ni u kome smislu. Kao što Berane nije daleko od Novog Pazara. Umrežen je svijet, i više nego što se misli. Kaže mi jedan policajac s kojim ponekad popijem kavu. Onako, nešto sam mu zanimljiv, a meni nije nezanimljivo, kako mu to ja mogu biti zanimljiv. I zašto?! Dok ga gledam pravo u oči, i više ništa ne slušam šta priča, samo gledam kako gleda.
Ovaj tekst pišem za vrijeme „izborne ćutnje“, ali, čista mi je savjest - tek će se pojaviti u ponedjeljak. Tako da nikako ne može da utiče na birače, osim ako ne utiču misli na neviđeno i na daleko. A utiču, a da šta rade. Ali ne možemo sebe kazniti da ne mislimo, pa neka su svi organi zauzeti državnim izborima i nadzorima. Nadam se da ti birači i ne čitaju moje tekstove. Da čitaju, manje bi izlazili. Moje tekstove najviše čitaju oni koji više i ne izlaze na izbore. Ne znaju za koga bi glasali, pa onda uzmu pa nešto čitaju. Moji čitaoci su isihasti, kako bi rekao jedan kaluđer iz Golije.
Bojim se da mi se ne raspe ovaj tekst i više nego je rasut. Moram da ostvarim mjeru ugađanja mojim čitaocima. Ne ideološku mjeru, nego estetsku. Jer znamo da ne treba čitati tekstove koji nemaju mogućnost da bar malo proljepšaju čitaoca. Odmah i neposredno. To od teksta niko javno ne traži. Ali čitalac upravo priželjkuje to. To neopisivo proljepšavanje.
U Nikšiću se zna ko za koga glasa. Taj račun vjerovatnoće, skoro i da nema rizika. A to je posledica one riječi: nemoj više ništa da mi pričaš. Sit sam svega. A najsitiji ničega. Ne mogu više nikoga i ništa da čujem. Puna mi je glava, puca, pukoh od ništa. Čuješ li, pucam po svakom šavu! Zato, nemoj nišpta da mi pričaš, jer ćeš uzaludno pričati. Sve mi je u glavi navidano kako je navidano. Sad da mi neko krene navidavati mozak na drugu logiku, puko bi kao da je od stakla. Zato, nemoj me dirati. Prođi me se, ko Boga te molim. Znam što znam. Pogiboh i od ovoga što znam - isto kao od onoga što ne znam!
(Autor je književnik)