-Piše: Borivoje Ćetković
U zaista herojskoj istoriji Crne Gore postoje i datumi najgori za pamćenje. Jedan od takvih je i 28 . april 2017. godine- dan kada je kusi parlament donio odluku o pristupanju Crne Gore Sjevernoatlantskoj alijansi, ne pitajući građane, ispisujući tako jednu od najsramnijih i najtamnijih stranica u crnogorskoj istoriji. Po mnogo čemu ovaj sramotni datum podsjeća na odluku Crnogorskog sabora donesenu na Petrovdan 12. jula 1941. kada je proglašena “slobodna i nezavisna kraljevina Crna Gora”.
“Crnogorski narod”, rečeno je tada, doživio je dan, koji će ostati nezaboravan, a možda i najznačajniji u njegovoj nacionalnoj istoriji...
Nekoliko dana uoči svečanog proglašenja ,,suverene i nezavisne Crne Gore«, čitamo u ,,Glasu Crnogorca'' od 18. maja 1941., vladalo je veliko oduševljenje među građanima Cetinja.
I 12 . jula 1941. god zelenaši- crnogorski separatisti klicali su ,,plemenitoj, moćnoj fašističkoj Italiji'', ,,iskrenom prijatelju Crne Gore'', koja »danas oružjem u ruci vodi svetu borbu za prava naroda«. Divili su se njihovom velikom vođi Musoliniju i bili oduševljeni ,,sigurnom budućnošću« i slobodom koju su im donijeli italijanski fašisti- oslobodili su ih ,,ispod sramnog srbijanskog jarma«.
Na ,,istorijskoj« sjednici parlamenta primijećeno je: dužno poštovanje i priznanje za lični gospodarev doprinos učlanjenju Crne Gore u NATO nije odato, mada je on to i te kako zaslužio. Bila je to obaveza njegovog naslednika, novog premijera i partijskog druga Markovića da se u govoru posebno osvrne na gospodareve zasluge. A one su velike i niko mu ih, osim Ranka, ne poriče - bio je dugo godina miljenik i posjednik blagoslova SAD. Trebao je aktuelni premijer da se ugleda na dr Sekulu Drljevića, zvaničnog saborskog govornika i bliskog saradnika kralja Nikole, koji nije zaboravio gospodareve zasluge i vezanost za Crnu Goru- ,,nikada se nije odrekao Crne Gore i njene slobode« i ,,danas kroz ovaj Sabor, postaje pobjednik.«
I današnji gospodar je ,,pobjednik”- njegovi partijski drugovi bili su obavezni da to jasno, glasno i pojedinačno kažu. Čim je državnu funkciju ustupio drugome ( voljno ili nevoljno, nije bitno) – i odnos potčinjenih je promijenjen: nestankom straha, nestaje i poštovanje prema njemu.
Odluku o ulasku u NATO predsjednik parlamenta Ivan Brajović okarakterisao je kao istorijsku, a predsjednik vlade Duško Marković rekao je da će ,, se ona pamtiti, sve dok bude Crne Gore, Crnogoraca i svih drugih njenih građana.” Današnji ,,tvorci istorije”, ako je suditi po onome šta govore, šta rade i šta su sve uradili, podsjećaju na njihove ideološke pretke iz 1941., pa su im i odluke ,,istorijske” kao i one koje su donosili ,,veliki borci za vaspostavu slobodne i nezavisne Crne Gore.” Za slobodarsku, trinaestojulsku, njegoševsku , Svetog Petra Cetinjskog i vladike Danila Crnu Goru ova sramotna odluka biće upamćena kao najgora - antidemokratska je (narod nije pitan), i uperena je protiv slobode i nezavisnosti naroda i zemalja koje ne prihvataju diktate američkog neoimperijalizma. I NATO osvajači, imperijalisti, imaju svoje geostrateške planove o prodoru na Istok i čine sve da u savez uvuku što više zemalja, da svojim bazama okruže Rusiju koja je glavna meta njihove agresije.
Današnja vladalačka garnitura, vođena gospodarem, da bi sačuvala vlast i bogatstvo, odvela je Crnu Goru u najagresivniji, najkonzervativniji, najreakcionarniji vojni savez koji se , dok bude postojao, nikada neće odreći pokoravanja drugih naroda. E, takav savez treba da nam donese mnoge blagodati ( punu zaposlenost, nove investicije, strateške partnere, sreću budućim generacijama, ukupan društveni razvoj) i da nam garantuje nezavisnost- nikada više neće nam se dogoditi Podgorička skupština.
Evo i poente.
Ono što se zbiva danas u Crnoj Gori nije samo proizvod ovog vremena- treba da vidimo i njegovu istoričnost. Saginjanje i klanjanje današnjih vlastodržaca pred NATO alijansom, koja je samo instrument hegemonističke, osvajačke polititike kapitalističkih centara moći , jednako je sramotno kao i separatističko klečanje crnogorskih zelenaša 1941. pred italijanskim fašistima.
Zna se koliko je trajala 12- julska ,,nezavisna i suverena Crna Gora”- samo nekoliko časova. Opštenarodni, trinaestojulski ustanak poništio je odluke Petrovdanskog sabora i istakao jasan cilj: borbu protiv fašističkog okupatora i njegovih slugu separatista – zelenaša i obnovu raskomadane domovine Jugoslavije.
DF, najborbeniji dio opozicije, nije prihvatio odluku krnjeg parlamenta o ulasku u NATO. Sledeći korak koji DF i opozicija koja je stvarno protiv NATO-a treba da preduzmu jeste formiranje masovnog, mirovnog antiimperijalističkog pokreta koji će Crnu Goru izvesti iz militarističkog saveza i povesti je putem modifikovane politike nesvrstanosti koju je decenijama vodila SFRJ.