Nikšićanka Jovana Peković, džudistkinja Akademika, u 2019. još jednom je potvrdila vrhunski kvalitet i ekstraklasu, okitivši se sa zlatnom medaljom na Evropskom prvenstvu za mlađe seniore. Mjesec i po dana nakon sjajnog rezultata u ruskom gradu Iževsku Pekovićeva se polako vraća u kolotečinu normalnog života koji je zbog uspjeha bio pozitivno uzburkan. Jovanu zlato nije promjenilo, ostala je ista, normalna, nasmijana djevojka, uvijek spremna na razgovor i na teme koje nisu striktno sportskog karaktera.
Postigli ste jedan od najvećih sportskih uspjeha u Crnoj Gori u 2019. ? Da li vas je to promjenilo ?
- Mislim da je taj rezultat mogao samo da promijeni nestabilne ličnosti. Stabilna sam ličnost, oduvjek sam vjerovala da mogu do vrha i ne vidim razloga zašto bi se promijenila sad zbog toga. Jedino što se promjenilo oko mene je gužva. Treba ispoštovati medije, novinare i ostale koji žele da se podsjete slika iz Rusije. Ne bih da zvuči kao fraza, ali ja se zaista nisam promjenila. Ono sam što i jesam i smatram da ne postoji popularnost koja može da me promijeni. Mislim da moji drugovi iz djetinjstva najbolje mogu da posvjedoče o tome. Pažnja koja mi se u poslednje vrijeme poklanja u medijima jeste velika. Jedino što je bitno, sada nemam tremu pred recimo televizijski nastup. Da ne govorim o situacijama kada je potrebno da se pojavim pred mnoštvom ljudi. Jasno mi je da je sva ova pažnja posledica sportskih rezultata. Zato ne želim da se predstavljam kao neko ko nisam, niti bilo šta da krijem. Ostala sam iskrena, možda čak i previše. Ponekad to skupo platim, jer se moje riječi drugačije protumače, predstave javnosti.
Koliko je džudo uticao na vas kao osobu ?
U velikoj mjeri, upravo zbog toga što je praktično veći dio mog života vezan za džudo. Treniram već četrnaest godina, ali, ne mislim, da je samo zbog toga, već iz prostog razloga što je većina mojih prijatelja vezana direktno ili indirektno za sport. Svako ko u ovom sportu zna da broji do deset, zna da su padovi i usponi u džudou nešto najnormalnije. U ovom trenutku moram i da pomenem trenere na čiju adresu idu ne male zasluge za sve moje uspjehe. Veliko hvala Draganu Šćepanoviću, Marinku Đurđevcu i Draganu Nikoliću, kao i kondicionom treneru Draganu Musiću.
Kakva je Jovana van tatamija ?
Sasvim normalna, obična devojka, sa običnim interesovanjima, koja su karakteristična za sve mlade ljude mojih godina. Student sam Fakulteta za sport.
U Jovaninom životu za proteklih pedesetak dana sve se preokrenulo za 180 stepeni. U njenu korist, naravno. Dospjela je na naslovne strane, tražila se informacija više, svaki detalj karijere, a i privatnog života. Svakako najupečatljiviji događaj Jovanine 2019. je pobjedničko postolje u Iževsku.
To naravno nikada neću zaboraviti. Taj osjećaj se ne može opisati riječima, himna , zastava.
Kako je boriti se sa popularnošću ?
Lagala bih ako bih rekala da mi ne prija. Nema tog čovjeka kome nije drago kada ga prepoznaju na ulici, kada žele da se rukuju, da ga pitaju kako je, kako ide, kada žele da se fotografišu sa njim. Prija mi i još uvijek mi ne smeta. Uspjevam dakle da se izborim sa popularnošću, koja je neraskidivi pratilac javnih ličnost.
Volite li da putujute i šta biste voljeli da vidite ?
Svakako, ali kada putu­ješ sa klubom, reprezentacijom nemaš mnogo vremena da sve vidiš, što bih željela. Zaista sam mnogo proputovala, a od svih gradova bez dileme, najveći utisak je na mene ostavio Tokio.
Šta poručujute djevojčicama koji kreću vašim stopama ?
Da vjeruju u ono šta rade i slušaju, jer samo tako mogu da ostvare cilj. Svaki trud mora da se isplati.
Sportska drskost i samouvjerenost mogu doprinjeti u stvaranju jedne uspješne karijere. Jovana je džudom počela baviti kao djevojčica, ne kao većina klinaca te dobi, radi igre i zabave, već sa jasnim ciljem, da u tom sportu i uspije. Upornost, želja i talenat, uz rad i gore pomenutu sportsku drskost i samouvjerenost počeli su da daju brzo rezultate. Da li je majka koja se bavila džudom, presudno uticala na vaš izbor ?
Pa ne bih baš rekla, prvo sam se oprobala u karateu, otišla sam na trening džudoa, brat je već bio u ovom sportu, svidio mi se, ostala sam. Naravno da se roditelji nisu protivili, zbog mog prelaska na džudo, ali su uvijek govorili da je važno i da budem dobra u školi. Da prvo budem svoj čovjek, a posle da činim što mi je volja. Poslušala sam ih.
Sa kime najčešće djelite radost.
Sa porodocom, sa najdražim osobama. Sabiramo utiske. Naravno i utjehu, najčešće, naravno potražim u krugu porodice, koja mi je uvijek bila oslonac u životu.
Šta te čini srećnim ?
Kada su meni dragi ljudi srećni i zadovoljni. Naravno na prvom mjestu je porodica, roditelji.
Za kraj šta bi poželjela sebi u narednoj godini ?
Iza mene je je sjajna godina, pa ću biti malo skromna i poželjeti da mi se slične stvari ponove i u narednoj. Takođe svim ljubiteljima sporta i čitaocima Dana želim srećnu Novu godinu i prije svega puno zdravlja i radosti, puno mira i boljeg života, istakla je Jovana Peković na kraju razgovora.
Boris Knežević

Složna družina iz Akademika
U dosadašnjoj karijeri, Jovana nije menjala klubove, odnovno svo vrijeme je provela u Akademiku. O matičnom klubu ima samo riječi hvale.
Imam sreću da sam u najboljem crnogorskom klubu, organizovanom, koga su uvek predvodili ugledni ljudi. Kada sam stasavala uvjek sam gledala, učila od starijih. Niko za sebe ne može da kaže za sebe da sve zna. A imala sam sreću da su članovi ovog kluba bili najbolji u ovom poslu, oni koji su slavu crnogorskog džudoa pronijeli širom zemaljske kugle. Zaista bi trebalo puno prostora da navedem sve askove koji su bili članovi Akademika. Sve je to rad koji traje tokom svakog treninga. To i mlađima preporučujem, koji stasavaju u našem klubu. – rekla je Jovana.

Nikšić u srcu
Proslave sastanci, izbori najboljih. Tako uobičajene pojave u prednovogodišnjim danima. U nedavnoj tradicionalnoj anketi Sekretarijata za kulturu, sport , mlade i socijalno staranje opštine Nikšić Jovana je proglašena za najboljeg sportistu grada pod Trebjesom u 2019. godini.
Stvarno kraj godine protiče kao iz snova. Hvala svima. Izraz poštovanja, naravno, nagrada za sve što je učinjeno u minulom periodu. Tek sada nakon što su se slegli prvi utisci, mogu da razmotrim sve aspekte koji to priznanje čini velikim korakom u mojoj karijeri. Da bi sve to tako lijepo izgledalo, moralo se složiti mnogo kockica. A moj rodni grad ima zaista ogromno mjesto u mom srcu. Ako se okrenem unazad, vidim godine i godine maksimalno posvećenje džudou. Ako sam stigao do tih pozicija o kojima vi govorite, nije bilo preko noći i bilo je mnogo teško. Da sam kao klinka znala da će tako biti, možda i ne bih bio tako uporna. Bilo je naravno i nepravdi, ali neću o njima u ovim prazničnim danima. Ne volim da se okrećem iza sebe, ali znam da sam već nešto značjno, opipivljivo napravila. Na planu ličnih satisfakcija vratilo mi se u značajnoj meri u ovoj godini. Samo poštenim odnosom možete steći povjerenje okoline. Nikad se niti ću se prema mlađim sportistima, džudistima ponašati kao neko ko je iznad njih. Želja za usavršavanjem, za svakodnevnim poboljšanjem, težnja da se obogatim nečim novim, davaće mi motiv.. – kaže Pekovićeva.


LIČNA KARTA
Datum rođenja: 16.01.1998.
Mesto rođenja: Nikšić
Težina: kategorija do 78 kg
Porodica: otac Dragoljub, majka Milka, brat Jovan
Najveći uspjesi: zlato na Evropskom prvenstvu za mlađe seniore, bronza na Svjetskom kadetskog prvenstvu, srebro na EYOF-u, zlato na Svjetskom kupu, 15 medalja na Evropskim kupovima