I u doba pandemije virusa korona sela nikšićke opštine žive, barem ona gdje još uvijek ima stanovnika, ali je takvih sve manje. Strah od virusa mnoge je iz grada „otjerao” u mjesta koja su davno napustili, pa je tako u grahovskom selu Zagora trenutno skoro četiri puta više žitelja nego što ih inače ima. Uz pandemiju, okupili su ih požari sa kojima su se protekle sedmice jedva izborili, kako bi spasili, ne imanja, nego djedovinu.
-Zagora je davno izgorela čitava kada od 30 domaćinstava sada nema nego desetak stalnih stanovnika. Izgorelo je selo to što nema puta, a ovaj kojim ste došli mi smo sami gradili, ručno i bez ičije pomoći, osim djelimično od mjesne zajednice kojoj pripadamo - priča za „Dan” mještanin Zagore Golub Bulajić.
Od Nikšića su udaljeni oko 40 kilometara, a put do crnogorskog primorja nešto je kraći. Povoljnu klimu i plodnu zemlju, kaže Bulajić, priroda im je dala, a onda su zakasnile druge povoljnosti, struja, pa moderna cesta od Grahova prema Nikšiću i primorju.
- Put kroz Gornju i Donju Zagoru napravili smo negdje 1979. godine, kakav je bio tad gotovo da je i sad isti. Struja je u Donju Zagoru stigla tek 1985., a u Gornjoj koju godinu ranije. Svaki stub koji vidite mi smo platili i postavljali, a jedino što smo dobili to su konzole koje su nam tada dali Rudnici boksita - priča Bulajić.
Osnovna djelatnost stanovništva Zagore bilo je, a i danas stočarstvo.
- Ko ima života i zdravlja za držanje stoke ne mora da brine jer napuštenih imanja ima dosta- kaže sedamdesetčetvorogodišnji Janko Bulajić i dodaje da se u Zagori loše živi.
- Nemam penzije ni socijalne pomoći koju ne mogu ostvariti jer je imanje ubilježeno na moje ime. Vrtimo se u krug i preživljavamo - naglašava Bulajić koji živi sa kćerkom i sinom.
Desetak stalnih stanovnika svi su stariji, i u tu kategoriju uračunati su i oni koji su prešli 50 godina života, a koji se, kaže u razgovoru za „Dan” mještanin Boro Bulajić, ne mogu računati u mlađe. U toj kategoriji je i on, kao i njegov brat koji su ostali na roditeljskom imanju, ali su danas sami jer porodice nijesu osnovali.
-Nemamo valjanog puta, a nemamo ni vode. Bistrijerne i danas koristimo, ali to nije dovoljno za domaćinstvo i baštu. Imamo stado od oko 120 ovaca, a kako to napojiti? Uzalud nam je trud - smatra Bulajić.
B.B.
Izostala ažurnost države prema seljaku
Golub Bulajić kaže da je do prije nekoliko godina imao stado romanovskih ovaca, ali ga je morao rasprodati jer je Ministarstvo poljoprivrede za traženu kreditnu podršku „tražilo“ i dodatne uslove.
-Ugušili su me pa sam stado rasprodao, a da sam imao 80 grla ovaca koliko su tražili da bi mi dali kredit, njihove pare mi ne bi trebale no bi oni kod mene dolazili da konkurišu. A tako je i sve drugo u ovom selu rađeno, gušeni smo, pa je narod bježao. Komšiju koji ima veće stado ovaca nikad nisu pomogli, ni ministarstvo ni lokalna uprava. Niko od njih i ne dolazi u Zagoru, osim kad treba prebrojati grla -ogorčen je Bulajić.
)){kind=small}
