BIJELO POLjE – Iako kažu da nada umire poslednja, Bjelopoljac Izet Ramović ističe da mu je i poslednja nada okrenula leđa, odnosno Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu, i da je veoma razočaran zbog toga.
– Neću se zaustaviti. Sve sudske instance u Crnoj Gori sam zbog svog problema prošao i nadao se da će me razumjeti u Strazburu. Ipak, to se nije desilo. Sad se spremam da pišem Višem sudu u Strazburu, s obzirom na to da su mi odgovorili da još na to imam pravo – kaže Ramović, nekadašnji ugledni bjelopoljski konobar.
Ramović je upao u vodovodni šaht još u jesen 2004. godine, u centru grada iza tadašnje Robne kuće „Beograd”. Bila je hladna noć, 4. novembar, kada je upao u šaht dubok 2,5 metra.
– Ne znam tačno koliko sam vremena bio u šahtu, a kad sam došao sebi pozvao sam prijatelje mobilnim telefonom koji su pošli da me traže i ubrzo su me pronašli. Imao sam povredu na lijevom koljenu, pokidani su mi ligamenti i povrijeđen grudni koš na desnoj strani, odnosno zadobio sam prelom rebara – prisjeća se Ramović.
Uslijedilo je 18 mjeseci liječenja od teških povreda, pa gubljenje posla u hotelu „Bijela rada”, jer je Ramović ostao invalid nakon pada u šaht.
– Uslijedilo je 13 mjeseci dugo suđenje u Osnovnom sudu i skoro godinu dana u Višem sudu po mojoj žalbi – ističe naš sagovornik.
Osnovni sud je presudio da Ramović nije dobro identifikovao krivca za trule daske na šahtu u centru Bijelog Polja, na glavnom gradskom parkingu, a optužio je Vodovod i Opštinu.
– Dobio sam presudu da parking nije opštinski, a na njemu je bilo parkirano makar stotinu automobila. I danas je tu gradska parking garaža. Rečeno je i da šaht ne pripada Vodovodu, iako je dubok 2,5 metra i kroz njega vodi cijev koja sakuplja otpadne vode – kaže Izet.
S obzirom na to da sud nije mogao da utvrdi vlasnika šahta, Ramović je predlagao kompromis.
– Kažu to je ničija zemlja, što je nemoguće. Pošto sam ja upao u taj šaht, on vjerovatno meni pripada. Na neki način sam ga obilježio. Red je onda bio da mi daju to mjesto. Nijesu na to pristali. Prilično sam se dvoumio da li da idem do Strazbura. Nijesam želio da svijet čuje našu muku, ali me je moja muka natjerala da ipak tužim državu. Ipak, ako sam ostao bez koljena i postao doživotni invalid, smatrao sam da i Strazbur treba da čuje za to, da razumije i pomogne. Ali, nije tako bilo. Možda će na većoj instanci uvidjeti da su pogriješili – ističe Ramović, dodajući da jedna muka nikad ne dolazi sama, jer mu je u međuvremenu oštećena kičma i jedva se kreće. I dalje se, međutim, nada da će pravda pobijediti. Jer, kako rekosmo na početku teksta, nada umire poslednja.
M.N.
)){kind=small}
