Koliko puta vam se desilo da vam nestanu osnovne namirnice, poput hljeba,šećera, kafe i da vam je teško da odete po to, a tek ako bi morali da upalite kola, vozite se više kilometara odustali bi od trgovine. E baš u takvoj situaciji su već godinama mještani Dinoše. To je naselje sa 300 domaćinstava, a nemaju baš nijednu prodavnicu već su primorani i da po najmanju sitnicu upale kola i odu do Konika ili Tuzi.
– Struja nam nije dobra, često nestaje, mreža cjelokupna nije dobra a nema naznaka da će se mijenjati. To nam je najveći problem, jer nestaje i po lijepom vremenu, a kamoli po lošem. Kad grmi to je tek muka. Ovdje sam cijeli život. Ima tu dosta stvari koje su urađene i bolje nego što su bile prije ali bi isto toliko još trebalo da se radi a ne radi se, samo se stalo, od trotoara, širih ulica, rasvjete, bolje komunalne opremljenosti, svega. Ipak, najtužnije je što nemamo prodavnice u cijelom selu, nego moramo da idemo do Volija u centru Tuzi ili u Laković na Koniku. Nisu to prodavnice do kojih se može pješke no morate upaliti kola. To su supermarketi pa kupujete na veliko ali uvijek se po nešto zaboravi ili zafali po neka sitnica. Uostalom, hljeb i mlijeko vam trebaju svakodnevno pa bar te osnovne namirnice da imamo tu negdje blizu. Prodavnica bi nam olakšala živote– iskren je Ćazim Kajošević.
Sa njim je saglasan i Ismail Bećović. Kako navodi, koliko im je naselje i kolike su potrebe stanovništva i supermarket da se otvori, ne bi mu mane bilo.
– Od kad znam za sebe u selu smo imali prodavnicu, evo osamdeset godina imam punih, a već sigurno pet godina je nemamo. To je žalosno. Nema dana kad kola ne upalimo da odemo po hljeb ili bilo šta. Prodavnica nam je stvarno neophodna, ali velika sa realnim cijenama. Ljudi kad otvaraju manje prodavnice po selima, nemaju svu robu samo ono što se smatra neophodnim pa i na to malo dignu cijene. I tada smo primorani da na veliko kupujemo negdje drugo, ali opet smo mi ogromno naselje, oko 300 kuća, nemoguće da niko nema interesa da tu otvori prodavnicu veliku. To bi sigurno radilo, bilo bi i zaposlenja novih, u svakom slučaju bi bilo bolje nego što je – kaže Bećović.
Hava Bećaj navodi da bude ponekad priče kroz selo da bi neko opet mogao otvoriti prodavnicu u naselju ali da se ništa ne preduzima po tom pitanju.
– Od kad je gazda te prodavnice preminuo, trgovine više nemamo. Da ako se neko dosjeti da je ponovo otvori, spasio bi nas. Jer koliko nas je koji ne vozimo ili nemamo mogućnost da kad god nam zatreba odemo negdje po namirnice– ističe Bećaj.
Umjesto da sa godinama napreduju, selo Dinoša samo nazaduje kazao je Ćazim Ljuljanović.
– Ništa nemamo u selu što smo imali prije trideset godina. Kao da živimo iza onog brda tamo što se vidi, iza Suke, a ne ispred nje i bukvalno na korak od Podgorice. Najbliže smo selo gradu i brojni smo ali niko ništa, kao da ne postojimo. Žalosno je to ali je tako. To je naša realnost. Nažalost. Još je žalosnije što nema naznaka da bi se išta uskoro moglo promjeniti, da nam bude bolje – kazao je Ljuljanović.
S.R.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
