Država nedovoljno sprovodi kontrolu nad onima koji nedozvoljeno iskopavaju i otuđuju kulturna dobra sa arheoloških nalazišta u Crnoj Gori, ocijenio je Predrag Lutovac, arheolog Polimskog muzeja iz Berana. On je u razgovoru za „Dan” rekao da nikada nije čuo da je protiv nekog pokrenut postupak, iako se zna šta treba da se radi po zakonu kada su u pitanju slučajni arheološki nalazi.
– Inspekcijski nadzor mora biti drugačiji, neophodna je veća kontorla, da ne dolazimo u situaciju da je lokalitet iskopan i devastiran. Nema kontrole ni onih koji imaju detektor, ko vrši ta istraživanja, ne pokreće se postupak protiv tih lica. Država mora da spriječi da se nepovratno gube kulturna dobra. Po zakonu promet arheološkim nasljeđem je zabranjen. I to je u cijeloj Evropi tako i mi smo to prihvatili. Ali, ko to kontroliše – zapitao se Lutovac.
Kao grešku u zakonu koja koči zaštitna istraživanja Lutovac vidi i to što je pravnim aktom regulisano da ta istraživanja finansira država.
– Svugdje u Evropi finansiranje zaštitnih istraživanja snosi investitor, onaj koji je zainteresovan za određenu parcelu, a na kojoj postoje arheološki ostaci ili se sumnja da postoji arheološki lokalitet – kaže Lutovac.
On dodaje da je savremena arheologija u svijetu zasnovana upravo na zaštitnim istraživanjima.
Napominje i da je bitno da arheolozi, ustanove, institucije snime čak i moguće arheološke lokalitete i da se to unese u knjige, u katastar s opterećenjem da je to kulturno dobro.
– Kad se pojavi odgovarajući investitor, kao što je recimo slučaj sa Rudnikom Brskovo, engleska firma koja hoće da razvija rudnik, već ih je zvala, kao i kooperante, da procijene kulturna dobra i da vide kako da se to riješi da bi mogli da rade. Međutim, kod nas investitori to predstavljaju kao da se arheološkim istraživanjima koči ekonomski razvoj, a što nije tačno. Arheolozi prije svega čekaju velike investitore, kako bi preko njih obezbijedili sredstva za velika istraživanja – objasnio je Lutovac.
Arheolog dodaje da je nemoguće da na auto-putu koji se radi u Crnoj Gori, nije bilo arheoloških lokaliteta i kulturnih dobara. Smatra i da se izbjegla dobro poznata evropska praksa da prije nego počnu veliki radovi, investitor sačeka da se rekogniscira prostor, odnosno da se popišu mogući arheološki lokaliteti i kulturna dobra, i da te poslove treba da finansira investitor.
– U ovom slučaju je Vlada investitor i projektant bi morao da pokušava trasom da izbjegne najznačajnija kulturna dobra, a ona koja ne može da izbjegne, mora da plati da se arheološki istraže i zaštite – upozorava Lutovac.
Problema prilikom istraživanja nemaju kad se već nađu na terenu, jer su po Zakonu o zaštiti kulturnog nasljeđa dužni da obezbijede saglasnost imaoca ili držaoca kulturnog dobra. Takođe, Zakon o zaštiti kulturnih dobara iz 2010. godine, dodaje Lutovac, u potpunosti je regulisao zakonsko pitanje arheoloških istraživanja - od podnošenja zahtjeva, dobijanja dozvole, saglasnosti, obezbjeđivanja finansijskih sredstava, i usaglašen je sa evropskom Konvencijom o zaštiti arheološkog nasljeđa iz La Valete (1992).
– Bez obzira što je Zakon usaglašen, vremenom se pokazalo da ima nedostatke koji na neki način koče zaštitna arheološka istraživanja - kaže Lutovac, ističući kao problematičan član 122.
– Konvencija o zaštiti arheološkog nasljeđa izričito traži da postoji arheolog s licencom za samostalno vođenje arheoloških istraživanja na terenu. Na osnovu te individualne licence i ustanove dobijaju licencu da mogu vršiti arheološka istraživanja. Licenca je uvedena da bi sve javne ustanove i preduzeća koja se bave ovom djelatnošću bile konkurentne, odnosno trebalo bi na konkursu da prolaze najbolja rješenja i najbolje izvedeni radovi. No, promakao je ovaj Član 122, koji je recidiv starog zakona. Odnosno, republičke institucije mogu da rade ove radove, i njima su 100 posto obezbijeđena sredstva, a ovo ostalo možemo mi. E, ne može, to je loše. Jer, licenca onda gubi svoju vrijednost – kaže Lutovac, ističući da se na taj način uvijek neko potencira. On dodaje i da u pojedinim zonama teže obezbjeđuju radnu snagu, naročito kada odu na dalje destinacije, a u blizini nema naseljenih mjesta, pa ni mladih ljudi koji bi učestvovali u iskopavanjima – kaže arheolog Predrag Lutovac.
On je jedini arheolog na području Berana, Bijelog Polja i Petnjice koji radi istraživanja i ta činjenica donekle ograničava obim posla. Očekuje da će mu se uskoro pridružiti dvojica, trojica mlađih kolega.
Ž.JANjUŠEVIĆ

---

Jedan inspektor (ni)je dovoljan
Lutovac smatra problematičnim i inspekcijski nadzor kulturnih dobara.
– Jedan čovjek sjedi na Cetinju i dolazi po prijavi. Tako se ne štite kulturna dobra niti arheološki lokaliteti. To mora da bude zasnovano po opštinama, da ja kao arheolog u Beranama, ili Muzej da bude titular, kontrolor stanja arheoloških lokaliteta i kulturnih dobara, i da direktno reaguje, a ne da inspektor dođe kada je sve završeno, kad je lokalitet uništen, i da onda konstatuje, napiše zapisnik. Što smo time postigli – pita arheolog Lutovac.










Kontrolisati utrošak sredstava
Lutovac navodi i da ako 90 odsto arheoloških istraživanja finansira Vlada preko resornog ministarstva, bilo bi normalno da ona i obavi provjeru utrošenih para, kako se izvode radovi i da li je blagovremeno, po zakonu, u roku od godinu dana dostavljena dokumentacija o prethodno izvedenim radovima.

– Niko to ne kontroliše. Nemilice se troše pare, bez kontrole i bez komisijskog uvida. Resorno ministarstvo koje daje sredstva treba da imenuje nadzorni organ, jednog, dva, tri čovjeka koji će da obiđu lokalitet prilikom radova, da provjere dokumentaciju i da dođu na kraju radova da vide u kakvom je stanju ostavljen arheološki lokalitet. Država, prije svega što se tiče arheologije, mora imati strategiju, da zna što je to bitno od arheološkog naslijeđa, mimo poznatih da se novi štite, a što bi bio svakodnevni posao Uprave za zaštitu kulturnih dobara – naglašava Lutovac.