Pravoslavni vjernici u nedjelju, 2. maja, slave najveći hrišćanski praznik – Vaskrs. Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske Joanikije poručio je u vaskršnjoj poslanici da izgrađujemo našu otadžbinu Crnu Goru slušajući riječi Svetog apostola Pavla: „Budite među sobom blagi, milostivi, praštajući jedan drugome, kao što je i Bog u Hristu oprostio vama“. Vladika Joanikije je u poslanici istakao da se u ove svijetle praznične dane sa blagodarnošću Bogu i cijelom blagočestivom narodu sjećamo prošlogodišnjih nezaboravnih litija za odbranu vjere, svetinja, pamćenja, časti i obraza u Crnoj Gori kao narodnog vaskrsenja i duhovnog obnovljenja.

– Prevazilaženje ranijih podjela, izmirenje, svenarodna jednodušnost i međusobno razumijevanje su kroz muku, na litijama stečeno duhovno bogatstvo koje treba čuvati po svaku cijenu. Blaženopočivši mitropolit Amfilohije, jedan od najvećih svjedoka vaskrsenja u našem vremenu, podsticao je ljude da se takmiče u dobru čuvajući i izgrađujući međusobni mir. Svako drugačije nadmetanje ili sukobljavanje nije od Boga, a društveno je nekorisno i štetno – poručio je vladika Joanikije.

Naglašava da je vaskrsenje Hristovo iz mrtvih glavni događaj i temelj svete pravoslavne vjere.

– Dogodio se u istoriji, ali svojim značenjem nadilazi istoriju i sve što se u njoj zbivalo. Vaskrsenje osmišljava istoriju i ljudsko življenje, vremensko i prolazno prožima vječnošću, oblači nas u netruležnost. Prva propovijed vaskrsenja Hristovog potiče od anđela, pa od žena mironosica i od apostola. Za njegove učenike važno je bilo da ga vide tjelesnim očima, ali još važnije da ga prepoznaju duhovnim vidom. Sveta Marija Magdalena pri prvom viđenju pomisli da je gradinar, ali ga prepozna tek kada je Vaskrsli pozva po imenu. Luka i Kleopa prvo mišljahu da je on stranac dok su s Njime išli za Emaus. Radovala su se i gorjela srca njihova dok im objašnjavaše Pisma, ali ga prepoznaše tek pri lomljenju hljeba, kada se otvoriše njihove duhovne oči. Ukazujući na prednost duhovnog vida, Gospod reče svom apostolu Tomi, ali i svima nama, „blaženi koji ne vidješe, a vjerovaše“, jer je istinska vjera duhovni vid i unutrašnje oko duše. Zbog toga, blaženstvo duhovnog viđenja i proslavljanja Hristovog vaskrsenja pripada svima hrišćanima od apostolskih vremena do danas i ubuduće. Naša pashalna radost je iste prirode i izraza kao i apostolska, iako nažalost, manjeg obima, i to samo zbog naše, manje ili veće, otuđenosti od Boga. Iako smo u zabrinjavajućoj mjeri otuđeni, ovaj praznik nam vraća istinsko osjećanje da smo djeca Božija, sinovi i kćeri Oca našeg nebeskoga, kroz Sina Njegovog raspetog i vaskrslog Isusa Hrista – naglasio je vladika u poslanici.

Kako je istakao, svoju pobjedu nad smrću Spasitelj nije zadržao samo za sebe, nego je sve vjerne svih vremena i pokoljenja udostojio da budu učesnici Njegove pobjede i sapričasnici slave Njegovog vaskrsenja.

– Na temelju tog ključnog događaja spasenja roda ljudskog zasnovano je naše zajedništvo. Zajednicu Crkve Božije kojoj pripadamo Sveti apostol Pavle je sagledao kao živi i nedjeljivi organizam kojem je Hristos glava, a mi hrišćani njegovi udovi i braća među sobom. Zato je neprihvatljivo da se u Crkvi prave podjele i razdori po nacionalnoj, ideološkoj, stranačkoj ili po bilo kakvoj drugoj osnovi. Hrišćanska ljubav prevazilazi podjele, miri zavađene, zacjeljuje bratske rane; velikodušna je, prašta i ne zlopamti, izgrađuje u istini i dobroti porodičnu i svaku drugu zajednicu, sjedinjava različito, a od prirodnih razlika među ljudima, polovima, uzrastima čini bogatstvo, harmoniju i ljepotu ljudskog života. Neprocjenjivi dar Božiji je sabornost vjernih u Crkvi; prožeta je blagodaću Isusa Hrista, ljubavlju Boga Oca i zajedništvom Svetoga Duha. To blagodatno iskustvo stiču svi koji učestvuju u svetim bogosluženjima, hrane se i osvećuju Svetim Tajnama Hristovim. Oni se obnavljaju vječnim novinama Božijim.

Svjetlost Hristovog vaskrsenja obasjala je sve ljudske golgote i put svima koji stradaju, trpe i žive za ime Njegovo. Zrake Trosunčane Svjetlosti pokazuju put svakom čovjeku objavljujući slavu neprolaznog Carstva Božijeg – istakao je vladika Joanikije.

Kako je dodao, hrišćanska pobjeda, obasjana svjetlošću koja je zasijala iz groba Gospodnjeg, dokaz je nanadmašive ljubavi čiji je smisao u oslobađanju, a ne u porobljavanju drugog.

– Hrišćanin diše istinom vjere, u beznađu širi nadu, u tamu unosu svjetlost. Čovjek koji je obasjan slavom vaskrsenja Hristovog postaje neustrašivi svjedok nepobjedive ljubavi. Uznoseći svoj um i usmjeravajući svoje biće ka istini Hristovog vaskrsenja i Božijoj ljubavi, ovaj svijet, naše življenje u njemu i odnose među ljudima možemo da učinimo boljima, na šta smo svi prizvani bez razlike – poručio je vladika Joanikije.

Ističe da nas vaskrsenje Hristovo oslobađa od svih strahova, pa i onog najvećeg, iskonskog straha od smrti.

– Nažalost, strah od smrti je u naše dane paralisao i usporio čitav svijet. Ne klonimo duhom, položimo svoju nadu u Boga, čuvajmo jedni druge, poštujmo medicinu, kao što ju je poštovao i Sveti Sava, prvi arhiepiskop srpski, o čemu postoje opširna svjedočanstva u njegovim spisima. Uznesimo svoje usrdne molitve vaskrslom Gospodu za sve oboljele, za heroje našeg vremena – ljekare i medicinski osoblje i za sve one koji njeguju i hrabre bolesnike. Tajna vaskrsenja Hristovog se upečaćuje i projavljuje u životu vjernih. Put vaskrsenja je put radosnog života, put u novi raj, koji je ispunjen božanstvenom slavom, put u novi život dostojan čovjeka. Neka bi nas časni oci sveštenici, monasi i monahinje, draga braćo i sestre, obasjala svjetlost Hristovog vaskrsenja, da sjedinjeni sa Hristom u vječnom Carstvu odbacimo sve što nas odgoni u tamu grehovnu i odvlači od Sunca Pravde. Objedinimo se u vjeri, dobru i ljubavi da bismo mogli radosno uskliknuti: Hristos voskrese iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima život darova – poručio je vladika Joanikije u poslanici.

Sveštenik u Crkvi Svetog Dimitrija u Podgorici i vjeroučitelj Pavle Božović kazao je za „Dan“ da praznik Hristovog vaskrsenja i ove godine dočekujemo u vanrednim okolnostima imajući u vidu poznatu situaciju sa virusom korona.
– Sva velikoposna bogosluženja bila su obilježena poštovanjem mjera za suzbijanje širenja zaraze, pa će tako i Vaskrs biti proslavljen uz puno poštovanje svih epidemioloških propisa – rekao je Božović.

On podsjeća da je Vaskrs naradosniji i najveći hrišćanski praznik, slavlje koje je u samom fundamentu hrišćanske vjere.
– Sveti prorok Isaija nekoliko vjekova prije Hrista proročki obećava da Bog „uništiće smrt zauvijek i utrće Gospod suze sa svakog lica“. Ovo i druga obećanja koje je Bog dao čovječanstvu ostvarila su se kroz Gospoda Isusa Hrista, koji je pretrpio strašna stradanja i krsnu smrt, ali je i pobijedio slavnim vaskrsenjem iz mrtvih. Ovaj veliki događaj, o kom se pripovijeda već dvije hiljade godina, nije samo neki kuriozitet iz prošlosti ili prosto istorijska zanimljivost, već događaj u živoj vezi sa nama, Hristovim sledbenicima u 21. vijeku. Apostol Pavle to najbolje objašnjava u svom pismu zajednici hrišćana u Solunu, ali i svima nama: „Vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako će i one koji su umrli u Isusu dovesti sa njime“. Ovo sve govorim kako bih naglasio da običaji za Vaskrs nisu samo puki folklorni momenat, pozitivna tradicija ili slično. Oni su sama suština učestvovanja u ovoj velikoj tajni. Tu bih naročito izdvojio blagi imperativ učešća u bogosluženjima, naročito u vaskršnjoj liturgiji, koja je mjesto susreta Hrista sa svim ljudima koje neizmjerno voli, „i poslednjeg i prvog“. Sveti Jovan Zlatousti poziva „uđite svi u radost Gospoda... i koji ste postili i vi koji niste, veselite se danas!“. Suština svih običaja je da se odazovemo ovom Hristovom pozivu. Nasuprot ovome o čemu smo govorili stoji korišćenje praznične radosti kao izgovora za naše strasti. To može biti i pretjerivanje u hrani i piću, može biti i njegovanje nekih sujevjernih običaja ili nešto drugo što bi naše slavlje izvelo iz „gravitacionog polja“ Vaskrsa. Zato treba da budemo pažljivi kako bi naše slavlje bilo odraz narosnijeg pozdrava - Hristos vaskrse, vaistinu vaskrse – ističe Božović.

Protojerej Željko Ćalić objašnjava da je Vaskrs najveći hrišćanski praznik jer je on pobjeda života nad smrću, kojom je čovjeku vraćena nada za vraćanje u carstvo nebesko.

– Do vaskrsenja Hristovog, čovjek je bio rob smrti, a nakon toga, iako i dalje smrtan na zemlji, vraćena je vjera u ponovni život. Zrno neće donijeti ploda ako ne padne u zemlju. Sa svakim sjemenom je tako, pa i sa čovjekom. Vaskrsenje ne biva bez smrti – ističe paroh danilovgradski.

On je ocijenio da je zahvaljujući Bogu oživjela vjera u narodu Crne Gore, koji se vratio na put spasenja.

– Više ljudi posti, vratili su se vjeri. Mada evo dvije godine je to malo pod uticajem epidemije, ali se poštuje ono ključno. Slijedi se više učenje Hristovo, shvata se njegova riječ i slavi njegovo vaskrsenje, koje je kruna spasenja – kaže Ćalić.

On ističe da je samo Hristos bio bogočovjek, koji je svojom smrću pobijedio satanu i razorio ad, da bi spasio čovječanstvo od grijeha.

– Satana je mislio da će kada ubije Hrista, preko svojih slugu, dijela naroda i vladara rimskih i judejskih onog vremena, pobijediti. Ipak, ispostavilo se da je Hrist smrću svojom porazio satanu, a vaskrsenjem vaznio veliku slavu Bogu. Vaskrsenje je radost za sve nas koji vjerujemo u Hrista, koja nas i danas hrabri. Kako je Hristos u to vrijeme imao neprijatelje, tako je i crkva njegova dijelila njegovu sudbinu. On je ostavio apostole da šire riječ njegovu i crkvu njegovu – život crkve je ponovljeni život Hristov, jer ono što je on preživio, preživljava i ona. Naravno, to je sve u manjoj ili većoj mjeri, ima periode slobode, ali i napada. Kod nas, nakon gonjenja od Drugog svjetskog rata, Crkva oživljava, ali neprijatelji i dalje postoje i postojaće dok je svijeta i vijeka. Duh antihrista, iako pobijeđen vaskrsenjem, opstao je i javiće se u jednom trenutku kroz antihrista. Danas su neprijatelji hrišćanstva prisutni i kod nas i u svijetu, oni su presvučeni, imaju drugačiju uniformu od fariseja koji su raspeli Gospoda, forma je druga, ali je suština ista. Ipak, Hristos je tu da nas štiti i čuva ako idemo njegovim putem – rekao je Ćalić.

M.SEKULOVIĆ

---

Božović: Čovjeku bez vjere ne preostaje drugo nego da se zavarava
Božović kaže da će se svaki čovjek, i vjernik i nevjernik, u nekom trenutku svog života suočiti sa smrću.

– Čovjeku bez vjere ne preostaje drugo nego da se zavarava, preživljava od dana do dana, trudeći se da smetne sa uma da se kraj njegovog životnog puta neminovno bliži. Smrt, naravno, teško pada i vjernicima, ali se ipak za nju pripremaju tokom čitavog života, dijelići nadu sa psalmopojcem Davidom da će „Bog dušu moju izbaviti iz ruku paklenih“. Zato se radosno držimo zajednice sa Sinom božijim, čiji ćemo glas, po obećanju iz Jovanovog jevanđelja, čuti i u grobovima – ističe

Božović.
Naglašava da su svi ljudi ne samo sposobni nego su i pozvani da učestvuju u sili praznika Hristovog vaskrsenja.

– Mnogi putevi vode do Hrista; neko do njega dolazi direktno a neko zaobilaznim putem, ali zajedničko za sve jeste da se mora proći kroz krst do vaskrsenja. Mnogo je tužnih dana u našim životima, a sve ljudske žalosti sabrale su se u tugu Velikog petka. Našu tugu Velikog petka i Velike subote, dok smo pratili Hrista Gospoda od Getsimanije do Golgote, Gospod je odjednom preobrazio u radost i, kako kaže naš patrijarh Porfirije u ovogodišnjoj Vaskršnjoj poslanici, „prvi govorahu da je propoved o vaskrsenju `bezumlje`, drugi, pak, da je to `ludost`. A upravo kroz to što je za prve bilo „bezumlje“, a za druge „ludost“, Gospod je pokazao veličinu božanske blagodati i moći. Znajući to iskustveno, radujmo se, braćo i sestre, i veselimo se kličući jedni drugima: Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse – rekao je Božović.


Ćalić: Radovati se umjereno
Protojerej Ćalić ukazuje da hrišćanski praznici nekada dobijaju oblik i formu paganskih praznika, koji su bili prepoznatljivi po neumjerenostima, što treba izbjegavati.

– Tako se slavilo prije Hrista, a jedan dio toga je opstao i nakon njega. Nekada slavlja dobiju oblik koji im ne pripada. Hrišćanstvo propovijeda slavljenje i radovanje, ali glavna slava i radost je liturgija. Blagoslovenije je kada je nešto skromno. Nije praznovanje samo pirovanje, jer sjetimo se da je jedno takvo slavljenje za posledicu imalo ubistvo Svetog Jovana Krstitelja. Taj veliki prorok je stradao zbog Irodovog pirovanja. Pitanje je da li su naši praznici poprimili oblik pirovanja i prelaze li u to, jer je sve to individualno. Ipak, sveta liturgija je najbitnija i tu je prava radost praznika. Poslije liturgije se treba pogostiti, ali ne preći granicu dobre mjere. Na umjerenost se često zaboravi kada nema liturgijskog iskustva – kaže Ćalić.

Podsjeća da je i neposredno nakon Hristovog vaznesenja postojalo slavljenje i trpeze ljubavi, ali je i apostol Pavle tada upozoravao na umjerenost.

– On je opominjao da jelo i piće ne smiju postati smisao praznovanja. Tako i mi danas moramo reći da je najbitnija liturgija, a poslije nje se naravno treba radovati, ali umjereno – istakao je Ćalić.