Jedan od najvećih violinista našeg doba, koncert-majstor Londonskog simfonijskog orkestra, koji se može pohvaliti solističkom karijerom, uporedo gradi i pedagošku, te je profesor na tri univerziteta - beogradskom, novosadskom i londonskom, Roman Simović, u intervjuu za „Dan” kaže da nam je svima muzika potrebnija više nego ikada. Bježanje u metafiziku, u nešto neovozemaljsko, bježanje od surove stvarnosti u lijepo i savršeno iskreno.

– Muzika nas čini srećnima, a to je valjda potrebno ljudima u ovoj situaciji u kojoj smo se svi našli, kaže naš proslavljeni violinista na početku razgovora.

Na koji način pandemija utiče na Vašu karijeru, virtuoznost, način sviranja, ali i poimanje muzike?

– Kada su Anitu Lasker, čelistkinju koja je preživjela strašne logore Aušvic i Bergen-Belsen pitali da prokomentariše trenutnu krizu, rekla je: vi ne znate šta znači kriza! To kaže žena koja se spasila zahvaljući tome što je znala vrhunski da svira neki instrument u čuvenom logorskom orkestru Alme Rouz. Kriza je bilo i biće ih. Sve je manje „konvencionalnih” ratova na kakve smo navikli, makar u ovom „civilizovanom” dijelu svijeta, ali je očigledno da će sve više biti bioloških izazova. Niko nije mogao da zamisli da ćemo svi ovoliko biti paralisani i da će kriza tako dugo trajati. Sada, kada mislimo da ima nade sa raznim vakcinama kreće novi „rat” između EU, Rusije, Kine i Amerike: čija je vakcina demokratska, a čija nije - dok ogroman broj ljudi i dalje umire. Sumnja se u moć i znanje jedne velike Rusije ili Kine dok se vješto prikrivaju razne nus pojave jednog Oksforda.

E, sad zamislite kulturu i umjetnost koja se nalazi ponovo u krizi. Kome je potrebna umjetnost kada je svijet u najvećoj krizi od Drugog svjetskog rata?!

Kada vas odjednom zatvore u objekat stanovanja i otkažu vam gotovo sve koncerte, kao stvaraoca tog imaginarnog svijeta potpuno vas parališu, uzmu vam vazduh koji dišete, vi se potpuno izgubite... I onda nastaje svakodnevna borba. Svako od nas se bori na svoj način, neko onlajn, neko učeći novi repertoar, neko čitajući. Britanska vlada, recimo, motiviše ljude da promijene profesiju. Kažu sada je pravi trenutak da Fatima (djevojka sa bilborda u baletankama koja se sprema za predstavu) pomisli da radi nešto drugo. No, „Fatima” možda ne može, ako vi meni uzmete instrument mog stvaralaštva ja više nisam živ! Ovo nije hobi, ovo je nešto što zahtijeva svakodnevno mukotrpno odricanje i težak rad koji često plaćate svojim zdravljem. Ovo je nešto što ja radim bezmalo 35 godina. Radim vrlo ozbiljno i to je moj jedini način života.

Mnogi su počeli da nastupaju onlajn, šta mislite o tome?

– Onlajn sviranje u kućnim uslovima možda dobro funkcioniše za političare, pogotovu za one koji nikada u životu nijesu ni došli na koncert ili na neku vrhunsku pozorišnu predstavu. Zašto da se u sali od dvije hiljade ljudi ne dopusti da dvjesto slušalaca, sa maskama, poštujući sve mjere, distancu, prisustvuju koncertu i da se taj koncert desi, kad umjesto toga možemo otvoriti šoping centre, restorane, barove i slične objekte, njegujući „kulturu” potrošačkog društva. Gdje je tu logika? Apelujem da je ključno da se vratimo u koncertne dvorane i omogućimo umjetnički izraz. Na kraju krajeva, ne tražim od političara da razumiju čime se mi bavimo. Umjetnost je isto kao i viša matematika, nije za široke i nedovoljno obrazovane mase, ali predstavlja suštinu našeg postojanja.

Na koji način je pandemija poremetila muzički život u Londonu i svijetu? Da li će čovječanstvo, muzički svijet prije svega, trpjeti dalekosežne posljedice epidemije ili ćemo nastaviti tamo gdje smo stali?

– U Londonu je situacija slična. Torijevci toliko dobro razumiju muziku da je naš šef dirigent, legendarni sir Sajmon Retl riješio da ode za Njemačku 2023. godine, iako je sa LSO-om želio da okonča svoju karijeru. Njemačka vlada je na početku pandemije dala 51 milijardu eura za kulturu. Jer, znaju Njemci da je to njihov osnovni stub, a ako izgube kulturu, u periodu opšte globalizacije, urušiće se identitet države. Torijevci su dali milijardu i po i, njegujući kulturu političke laži, rekli da niko u Evropi toliko nije dao, valjda misleći da mi ne gledamo isti dnevnik. Osim toga, toliko su dobro osmislili Bregzit sa svojim nacionalističkim shvatanjima, da sam ja kao i mnoge moje kolege izgubio prve koncerte ove godine u Španiji i generalno u EU, jer sada, poslije prvog januara, morate imati vizu da biste kao žitelj Britanije svirali u EU. Ali, ne potresaju se britanski vladari previše zbog toga, važno je da „sačuvamo granice”, što god im značila ta parola za vrijeme referenduma. LSO se u ovoj situaciji, ipak, snalazi lavovski. Mi imamo sreće da nas vode sposobni ljudi. Teško je biti Nostradamus u ovoj situaciji i predvidjeti da li ćemo se ikada vratiti na staro. Kažu da više ništa neće biti isto. Trenutno vlada jedan opšti haos i treba da prođe mnogo vremena da se u Evropi dogovore da li će vas kao muzičara pustiti sa kineskom „nedemokratskom” vakcinom ili ćete morati pri ulasku u svaku zemlju raditi PCR test.

Više puta ste izjavili da biste voljeli da se vratite, ali da se za to nisu stekli uslovi. Da li je ovo stanje u kojem živimo možda donijelo neke nove opcije, ideje?

– Rano je još razmišljati o povratku. Poslije koncerta sa Valerijem Gergijevim u „Sava” Centru u Beogradu, dobio sam pismo od Vlade Srbije iz kabineta Ane Brnabić sa predlogom da ubuduće predstavljam kulturu Srbije u svijetu, kao Crnogorac morao sam iz moralnih razloga to odbiti. Rekao sam da prije svega, iako sam jedan dobar dio života proživio u Srbiji, da imam crnogorski pasoš, ali kazao sam: „Hvala Vam, puno, što cijenite ono što radim i kako to radim, i da mi je čast što bi se Srbija ponosila mojim radom, stvaralaštvom i umijećem”.

Dakle, oni su imali znanja i obratili su pažnju na činjenicu da je „tamo neko” ko se preziva na „ić”, a neko je vrijeme živio u Srbiji, nastupao sa velikim dirigentima ne samo u Beogradu, već i po svijetu, i zaključili da bi trebalo vidjeti za šta bi nama, kao državi to bilo korisno. Nisam vidio da je Crna Gora ikad razmišljala na taj način, osim medijskih prepucavanja ko je kome koga „ukrao” i priče iza koje ne stoji jasna strategija, o nacionalnom i kulturnom identitetu. Mora postojati uzajamno interesovanje, mene kao umjetnika i države koju nesebično predstavljam kao njihov ambasador, a koji ne dobija ništa zauzvrat. Jedino što mi možemo svijetu ponuditi kao našu ličnu kartu, uz lijepe plaže za kupanje, jesu naša kultura i sport, to su pravi ambasadori države.

Šta je to što bi Vas opredijelilo da se vratite?

– Čuo sam da ambasadori Crne Gore dobro žive „predstavljajući” našu zemlju u svijetu. Onog trenutka kada osjetim strast, ideje, poštovanje... razmisliću još jednom.

Kad Vas možemo čuti u Podgorici ili Crnoj Gori?

– To morate pitati ljude koji se bave organizacijom koncerata u Crnoj Gori. Ako sam im potreban znaju gdje da me nađu i ja ću uvijek rado doći.

Svetlana ĆETKOVIĆ

---

Kćerka mi je pomogla da nađem balans u životu
Poslije odlaska iz Crne Gore postali ste svjetski poznati i priznati. Stekli ste porodicu, imate kćerku. Koliko je to promijenilo Vaš pogled na svijet i umjetnost, ali i dnevni raspored? Da li biste voljeli da se i Vaša nasljednica bavi muzikom i na koji način?
– Sa dolaskom djeteta život vam se u potpunosti promijeni. Makar je tako bilo u mom slučaju. Porodica je nešto što vam pomaže da prevaziđete bilo kakvu krizu. Da mi nije njih u ovom trenutku, bilo bi potpuno nemoguće nastaviti ovu borbu. Kćerkica je nešto najvrednije što mi se ikada u životu desilo i ona je moj najveći uspjeh. Jako je talentovana. Divno slika. Muzika je zanima koliko zbog činjenice da se time bave roditelji, toliko i zbog neke opšte kulture. Znajući je, ne mogu da je zamislim da sjedi osam sati dnevno sa instrumentom. Ona mi je pomogla da nađem balans u životu. I ovo vrijeme je samo potvrdilo koliko smo potrebni jedni drugima i koje su prave vrijednosti u životu.