U želji da između korica uokviri svoje lično viđenja svijeta u kom živi Mirsada Mira Herović podarila je čitalačkoj publici zbirku pjesama „Lutam kroz snove”. Ona se kroz svoj pjesnički prvjenac, isklesan od ljubavi i snova, na poseban i zanimljiv način, uhvatila u koštac sa uzvišenim riječima. Uradila je to, nenametljivo, onako kako ju je vodio unutrašnji zov srca. Zato su njene pjesme iskrene i tople, pune emocionalnog naboja i iskaza koji otvara prostor za neka dublja razmišljanja. U tim pjesmama dominira iskrenost koja traži istinsku naseobinu kod svih koji prepoznaju da je život podjednako sazdan za bol i osmijeh, za suze i sreću. Herovićeva, otvarajući prošlost, pokušava da riječima izoštri svijest i pripremi misao sposobnu da pobijedi čežnju. Ona emocijama napaja polje dobrote, ublažava tugu i tjera zle sile krunisane umobolnim poimanjem svijeta. Autorka iz svog nadahnutog izvorišta nudi toplinu koja obuzdava nedostatke svojstvene svakom biću sazdanom od krvi i mesa.
Njeno staklo pod nogama nije polomljeno, nju vrijeme vodi kroz život i obavezuje da ostane dosljedna laganim koracima kojima se stiže do cilja, brže i uspješnije, nego trkom. Njeni tabani, nošeni vjetrom sudbine, upijaju otrov, nose ga do upitnika pred kojim piše „oprostiti, ili ne”. Ona pjeva o smislu i besmislu, o vozovima i stanicama, napominjući da su joj katkad sve ulice kuća. Herovićeva se suočava sa bespućima iz kojih izrasta patnja za voljenim bićem, za nedosanjanim snovima. Zato i luta kroz snove o čemu svjedoči i naslovnica ove knjige. Herovićeva, ipak, vjeruje u uzvišene stvari, ubijeđena da se preko trnja može do zvijezda. Za nju je zvijezda dostižna ako se put do nje poploča sopstvenom žrtvom. Ne miri se sa falsifikatima. Iz njenog mastila kapaju slova koja opominju, koja vjeruju u ljubav i izoštravaju vid zagledan u daljine. Poetesa otvara neka nova čekanja na pozornici na kojoj se voli do bola. Njoj i u snu dolazi riječ voljeti.
Cijela knjiga „Lutam kroz snove” odiše dubokom sjetom i uzdahom. Taj uzdah remeti čula i razbija tišinu. To je, u stvari, zov. Zov kome se ljubav mora odazvati. Pjesnikinja traži spas za riječ, iako zna da se ne može preko sudbine. Ona zna da živi dok piše, zato i niže riječi koje dolaze iz srca, ali i iz nekih dalekih nedokučivih prostranstava, koja se tajnom zovu. Mirsada, tako, kroz svoje stihove, nježnim poetskim linijama iscrtava molitvu za zaljubljene. Ispisuje zakletve za one koji vole. Uranja u boje života, nudeći riječi koje liječe. Riječi koje odvode u blažena stanja, uranjaju u dušu i od nje prave stanište za nemire i spokoje, za uzlete i padove. U tom zanesenom putovanju lebdi čovjek, utapajući se u najtananija osjećanja satkana od potrebe da se zaustavi prolaznost.
D.J.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
