Pisac i političar Vuk Drašković svojom pojavom i onim što ima da kaže, bez izuzetka svaki put u Podgorici privuče brojnu publiku i poklonike svog književnog i političkog rada. Tako je bilo i prije dvije noći, kad je kao gost po zahtjevu čitalaca, održao književno veče u okviru Zimskog salona knjige „Booka 2017” u galeriji „Modiljani” u Tržnom centru „Mol of Montenegro”. Povod za susret bio je njegov novi roman „Ko je ubio Katarinu”.
I u slučaju ovog djela Drašković nije iznevjerio sebe ni kao pisca ni kao čovjeka – političara, pa je književnost isprepleo s politikom. Jer, Katarina nije niko drugi do Jugoslavija. Kako je otkrio, ideju za naslov je pozajmio iz pjesme jednog istarskog benda koji je devedesetih imao istoimenu pjesmu kojom su se članovi grupe pitali ko je ubio Jugoslaviju.
– Ovaj roman je satkan od priča o „Katarini” (Jugoslaviji), koje objašnjavaju kako je ubijena i ko su glavne ubice. Među koricama se našlo 15 priča u dva poglavlja, neke priče sam pisao davno, na primjer „Vrtoglavicu” koja je nastala 1977. godine. Neke od njih su objavljene za njenog života, kada nisam ni slutio da će biti ubijena. Ostale su napisane nedavno, poput one „Božo enciklopedija” – objasnio je Drašković.
Nije razočarao poklonike svog djela ni političkog aktivizma, jer je bez zadrške odgovarao na pitanja, ona koje mu je postavila Jelena Krsmanović, urednica „Nove knjige”, i ona koja mu je postavljala publika. Kako je rekao, danas nismo dalje od istine o devedesetima, kao i da smo odnjegovali generaciju mladih koji potpuno pogrešno gledaju na ratne godine.
– Mladima apsolutno nije jasno šta se dogodilo. Dobijaju se nagrade, proglašavaju se doktori nauka i akademici na tezi da je Zapad srušio Jugoslaviju. To nije tačno. To govore likovi koji naopako tumače mitove. A, narod koji živi na naopakoj mitologiji krvavo se provede – kazao je on.
Povukao je paralelu između devedesetih i puča 27. marta 1941. godine. Kako je objasnio, poklič „bolje grob nego rob”, koji je po njemu smislila Crkva, isto je što i sintagma „nebeski narod”. I jedno i drugo favorizuje smrt, smatra Drašković.
On smatra da se granica između stvarnosti i imaginacije u dobroj literaturi uvijek gubi.
– Moji likovi su uvijek stvarni. Dobra literatura je ona koja lažima govori istinu – smatra Drašković.
Popularni pisac je naglasio da je uvijek pristalica angažovane književnosti. Slaže se sa riječima Meše Selimovića koji je svojevremeno rekao da čitalac može da ga psuje i mrzi, „samo da ne zaspi dok ga čita”.
– Ja sam za onoliko politike u knjizi, koliko je ima i u narodu – kazao je Drašković.
Jezike kojima govorimo na ovim prostorima zove „našim”, ali kako je naglasio, iz opreznosti i poštovanja prava, ne smeta mu što se oni nazivaju po nacijama koje žive na ovim prostorima. Jer, podsjetio je nekadaši lider SPO-a, stvari su se promijenile i sada imamo nacije koje tridesetih godina prošlog vijeka nismo imali.
Svjestan je, kako kaže, da mu nije pomoglo kao književniku to što se bavio politikom. Ali, ni obratno.
– Moje knjige mnogo su štetile mom političkom angažmanu, jer su krivotvorene u obračunu sa mnom. Kad su se devedesetih borili protiv mene vadili su citate iz „Noža”, a niko nije slušao ono što govorim. Moja literatura i moja politika se satiru – kazao je on.
Smatra da mnoge stvari kod nas ne idu u pravom smjeru, jer kod nas „mladi ljudi obožavaju zločince”.
– Kad sam pisao ovu knjigu nisam bio lišen svoje krivice zbog svake riječi koju sam izgovorio i koja je mogla da joj naškodi – rekao je Drašković odgovarajući na pitanje iz publike da li se osjeća odgovornim zbog svojih ranijih političkih stavova.
Nije promijenio mišljenje da je Jugoslavija nastala na temeljima dvije jedine države koje su postojale na ovom prostoru, Srbiji i Crnoj Gori. Kako je rekao, „osjeća strašno divljenje prema žrtvi koju su podnijele Srbija i Crna Gora u Velikom ratu”.
Smatra da je 1918. godine u Parizu učinjena nepravda prema Crnoj Gori što joj nije dozvoljeno da učestvuje u mirovnim pregovorima.
– A, to da li je u redu da djed naslijedi unuka ili obratno... – bio je jasan Drašković, iako nije završio rečenicu.
Ipak, uprkos članstvu Crne Gore u NATO, Drašković je na kraju zaključio...
– Nikad, nikad nisam odvajao Srbiju od Crne Gore.
S.ĆETKOVIĆc


Jedna je Jugoslavija

Drašković je istakao da je rano shvatio da je u nekim stvarima pogriješio i da je samo Jugoslavija mogla da amortizuje naše nacionalizme i međunacionalne probleme.
– Previše je među nama posijano zla. Treba biti oprezan. Više nema vrhovnog sudije. Obje Jugoslavije su bile države sa puno mana, ali su mnoge požare među nama gasile. Sada smo slobodni, ali nema ko da nas zauzdava. Niko nije kriv za ratove osim nas. Ne vjerujem da je EU zamjena za Jugoslaviju, na čijim ruševinama su stvoreni Bantustani od država. Veliki sam pesimista – poručio je Drašković.