U rodnom Bijelom Polju Mirko Rakočević je promovisao svoju četvrtu po redu knjigu „Voz”. Kako je autor naglasio knjiga se pojavila prije dvadesetak dana, u izdanju „Obodskog slova” i bila je dostupna uz dnevne novine „Dan”.
– Čitalačka publika je već došla do svojih primjeraka i reakcije su odlične. Druga promocija je baš u mom Bijelom Polju, odakle su i sve priče potekle. Tema knjige je moj rodni grad. Likovi uz koje smo odrastali, uz one koji su i danas živi. Sjećanja i uspomene na sve njih, koje svi poznajemo. Sabrao sam priče koje sam sam čuo, ali i doživio. Onda sam sve upakovao.
Kaže da su priče iz Bijelog Polja iz `70-ih i `80-ih godina prošlog vijeka.
– Tada je Bijelo Polje bilo kao Zagreb, Beograd i Ljubljana. Imalo svoju dobru priču. Dvije biblioteke, dva fudbalska kluba, mnogo zaposlenih, gužvu, pijacu u centru grada...Onda je uslijedio naš ulazak u 21. vijek. Šta se sve desilo. Pričam šta nam se tada sve desilo. I kako smo se u svemu tome snašli, kako smo se snalazili ulazeći u novi milenijum. I onaj ko pročita knjigu naći će dosta odgovora na mnoga ova pitanja. Svaki pisac ima svoje Bijelo Polje. To je kulturni model u okviru kojeg živinmo, odrastamo, kako razmišljamo. Godinama ne živim u njemu ali sam u knjigama sa njim – kazao je Rakočević. On je dodao da su priče nastajale iz uspomena, sjećanja, komunikacije sa ljudima, i sva su imena autentična. Onih ljudi kojih se svi sjećaju. Neki su i danas živi.
– I, evo, postali su književni junaci – kazao je on.
Prema autorovim riječima knjiga je svojevrstan omaž Bijelom Polju Rakočevićevog djetinjstva, onom gradu i vremenu kojeg više nema, za kojim se nostalgično osvrćemo sukobljeni sa surovom realnošću.
Bijelo Polje je otišlo u svijet preko Rista Ratkovića, i kako je kazao autor, kad je stigao u Beograd zatekao je duh Ratkovića. Baveći se njime, bavio se sobom i Bijelim Poljem.
– Kad sam upoznao Miodraga Bulatovića, gledao me je pomalo pronicljivo, držeći me za ruku i govorio mi da samo bilježim. To sam i radio. Ukrštaju se sudbine i komunikacije. Kroz Ratkovićev „Nevidbog”, romane Miodraga Bulatovića, djela Ćamila Sijarića. Govoreći o svom stvaralačkom putu autor je kazao da je najbitnije da literaturu koju pokušava da stavi između korica knjige, dovoljno se pojavljivati samo s vremena na vrijeme.
– Nadam se da će biti još novih knjiga – kazao je Rakočević.
Predstavljajući novu knjigu Rakočevića, podsjećajući da je on autor i dva romana „Bedem” i „Neđmeđer”, Radomir Uljarević, ispred „Obodskog slova” koje je i objavilo „Voz”, ističe da su kratke priče kraljica vještine kada je u pitanju književnost.
– Rakočević je mislio da prva promocija u Bijelom Polju treba da se održi u ambijentu kafane, u kakvom borave uglavnom njegovi junaci. Postoje inače dvije vrste pisaca. Oni koji se predano bave književnošću, bez obzira na vrijednost svog rada, a na drugoj strani oni koji se bave i drugim poslom. Ne pokazuju fatalnu pripadnost književnosti. Postavljaj nepretencioznost, odnosno distancu koja im omogućuje da uđu u tekst do dna. Ovom drugom dijelu spada Rakočević. On nikoga ne opterećuje i primjećuju ga samo kad se njegovo djelo objavi. Uljarević je dodao da je autor brinuo svoju brigu i bavio se svojim poslom, nesumnjivo visokom književnošću. Njegove priče su prije ispričane nego napisane. On ima rijedak dar pričanja koji tekstu daje neposrednost, uvjerljivost i čaroliju. To se ne može naučiti, već neko ima ili nema talenat– kazao je Uljarević. Promociju je vodio pozorišni i filmski reditelj Goran Bjelanović, a odlomke čitao Predrag Vukojević, glumac Bjelopoljskog pozorišta.M.N.
)){kind=small}
