Autorka knjige „Arzamas”, za koju je dobila NIN-ovu nagradu za 2016. godinu, Ivana Dimić bila je gost prve večeri Nikšićkih književnih susreta. Diplomirani je dramaturg, autor brojnih kratkih priča, dramatizacija i televizijskih serija, prevodi sa engleskog i francuskog jezika i kako je kazala u Nikšiću, u svemu podjednako uživa, ali nikada nije pisala o onome što je se ne tiče. Takav je slučaj i sa „Arzamasom” kojeg je stvarala sedam godina, od devet koliko je čuvala bolesnu majku. Kao i svaki pisac, ostrašćeni je čitalac i voli književnost jer, kako je pojasnila, unutar svake riječi nalazi se muzika, i emocije i dubina misli. Kada uronite u književnost osjećate se potpuno slobodno i zaštićeno. Kada otvorite knjigu i čitate to je takva privilegija, a onaj ko voli da čita i može da obezbijedi sebi da u svakom danu bude srećan.
– To je ono zbog čega pisci pišu, ne bi li dotakli neke tanane svjetove. Svaki pisac piše iz istih razloga - pokušavate sebi da objasnite svijet oko sebe, da razumijete teme. Svaki čovjek ima neke darove i dužan je, kako je kazao Andrić, da vrati dugove. Vi morate te darove da umnožite i za to vam služi život. Istina je uvijek ista, nikada nećete reći ništa novo, ali umjetnost i književnost su novi ugao iz koga ćemo neku istinu vidjeti, rekla je Dimićeva.
Svi pisci, smatra ona, bez obzira o čemu se u djelu radi, govore o ljubavi i smrti. „Arzamas” jeste priča o ljubavi i smrti, a naslov je dobila po istoimenom gradu u Rusiji kojeg je stvorio Staljin za konstruktore atomske bombe. Dok ju je pisala vodila je veliku bitku da zaustavi smrt i da dokaže da je ljubav jača od smrti. To je, kaže, sebi i dokazala
- Ne možete pisati zato što bi voljeli da budete pisac, nego zato što vas nešto goni, što vas se nešto tiče. Kada govorite o takozvanim graničnim temama, a pisati o majci je opaka tema, onda ste kao pisac dužni da se izdignete iznad sopstvenih emocija. Književnost se ne tiču vaša nekontrolisana osjećanja, u opasnosti ste ako upadnete u sentiment koji je u književnosti nedopustiv. Kada uronite u književnost osjećate se potpuno slobodno i zaštićeno. Kada otvorite knjigu i čitate to je takva privilegija. Onaj ko voli da čita i može da obezbijedi sebi da u svakom danu bude srećan, smatra ona.
Uprkos tegobnoj i osjetljivoj temi u njenoj knjizi, upotrebila je humor koji je stavila u „srce smrti” kako bi čitaocu omogućila da diše, a njoj je pisanje pomoglo da savlada i prebrodi situaciju u kojoj je bila.
- Nemam mnogo mašte i ništa ne izmišljam. Nemam neki naročito zanimljiv život, a imam stvarnost, književnost u kojoj ranopravno živim i to prenosim u svojim knjigama. Morate da sažimate jer onda nema književnosti, vi svoj doživljaj morate da transponujete da bi došlo do tog književnog izraza, da bi se ticalo onoga koji čita. Svaki pisac vam nudi taj svoj svijet koji ga se tiče. Ukoliko ne tragate za istinom u sebi i u svijet oko sebe, onda ćete možda učiniti da i onaj koji čita isto to osjeti. Ne zanima me istorijsko vrijeme. Penzioner sam, slobodan čovjek, živim u vlastitom vremenu i ja sam kod sebe na vlasti lično, kazala je Dimićeva.
To je omogućilo da piše na miru i da ne mora od pisanja da živi jer se od toga i ne može živjeti. Rukovodi se Borhesovim riječima da je umijeće življenja biti pravedan i srećan, uprkos tome što, kako je istakla, živimo u strašno sebičnom vremenu.
- Danas je mnogo šunda i mnogo se neknjiževnog teksta množi. Međutim, književnost nije u opasnosti, jer ljudi razlikuju šund od dobrog štiva. Svejedno je o čemu pišete, važno je kako pišete i način pisanja će odrediti da li je vaše književno djelo validno ili ne, naglasila je ona. B.B.


Bogata biografija

Dimićeva je 63. dobitnica NIN-ove nagrade, a peta žena koja je zavrijedila to priznanje. Prevodi sa engleskog i francuskog jezika, i radi kao dramaturg u beogradskim pozorištima. Bila je pomoćnik ministra za kulturu, kao i direktor drame Narodnog pozorišta i Ateljea 212. Član je Srpskog književnog društva, a od 2005. godine ima status istaknutog umjetnika. Dobila je nagrade Tiba festivala za najbolji dramski tekst za Zmaj Jovine pangaloze 2010. godine, zatim Zlatni beočug za trajni doprinos kulturi 2011, a godinu kasnije i godišnju nagradu za predstave „Henri šesti” i „Ženski orkestar”. Moderator književne večeri u Nikšiću bio je Vanja Kovačević, a odlomke iz „Arzamasa”, uz muzičku pratnju Kristine Šćepanović i Dragana Martinovića, čitao je Mihailo Perošević.