Samostalna izložba likovnog umjetnika Zlatka Glamočaka može se pogledati do kraja mjeseca u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Postavka „Božanstvena komedija” obuhvata crteže i neke od najpoznatijih skulptura i to u širokom vremenskom rasponu. Naime, umjetnik je publici predstavio i neke radove koji su nastali čak tokom njegovih studentskih dana, pa se izložba može smatrati svojevrsnom retrospektivom.
Otvarajući izložbu istoričarka umjetnosti Petrica Duletić istakla je da Glamočakovi radovi vidljivo imaju uporište u srednjovjekovnoj umjetnosti, takozvanom „dance macabre”-u. Odnosno, da su na njegovim radovima vidljive ne samo likovne analize, već i socijalne i psihološke interpretacije, koje u velikoj mjeri korespondiraju sa aktuelnim trenutkom našeg okruženja.
- Svoj umjetnički kredo Glamočak osmišljava jezikom snažne izražajnosti, direktnošću figurativnog prizora, potpuno jasnog i preciznog u svojoj stravičnosti, i snažnog ekspresivnog izraza i gesta. Predstavlja teme s kojima ljudska destrukcija, zlo, bezumlje i grijeh doživljavaju svoj maksimum i dobijaju civilizacijske razmjere. Izmrcvareno i razoreno ljudsko tijelo iščupane utrobe, odrane kože, šupljeg lica ostavljeno da truli ukazuje da svijest i doživljaj tragike nalazi svoj likovni ekvivalent u razidrućim nemirima materije. Kroz svoj rad umjetnik izražava sve probleme postojanja, kompleksnost i jedinstvenost života, otuđenost iu beskonačnu usamljenost čovječanstva – rekla je Duletić između ostalog.
U razgovoru s novinarima, Glamočak je otkrio i zašto je izložbu posvetio ocu, o čemu govori posveta u katalogu - „Mome ocu koji je vjerovao u mene”. Odnosno, odgovorio je da li je jedino otac vjerovao da će on postati poznati umjetnik.
- Možda sam trebao dodati – koji je slijepo vjerovao u mene, ili možda čak do sljepila vjerovao u mene. Ovdje treba reći i da postoji razlika između poznati i dobar umjetnik. Jer, biti poznat je relativna stvar, a kada to danas kažete onda se misli na one oko kojih se vrte pare. Međutim, ja sam dobar umjetnik, iako ovo možda zvuči neskromno, ali je tako, i to mi je mnogo draže jer je istinito. I kada to kažem, imam potvrdu za to, jer danas, kada u svijetu imate milione figurativaca, Kristijan Norberger 2015. na Francuskoj akademiji nauka i umjetnosti govoreći o ljudskom tijelu, među 25 umjetnika je spomenuo i mene. Mislim da to nije zbog mojih plavih očiju već zbog drugih kvaliteta, pa zato je najvjerovatnije i moj otac vjerovao u mene – kaže Glamočak. Ponosan je na sve svoje radove, jer ih se ljudi sjećaju i o njima pričaju bez obzira da li su urađeni juče ili prije neku deceniju. Jer, radovi su mu aktuelni, „isti, ali različiti“, dodaje Glamočak, objašnjavajući da je to zato što su u svojoj biti duboko humani.
- Ima li svetije stvari nego izbaviti čovjeka iz muke i zla. Ako je to najviši ideal, onda nemam razloga tražiti drugih ideala, već ostati vjeran ovima – kaže Glamočak, ponavljajući da „skulptura mora imati istinu kao svoju vodilju“. Jer, smatra da umjetnost treeba biti angažovana.
- Kroz skulpturu pokušavam da pratim, da prikažem sile presije koja se vrši nad čovjekom. Jer, 20. vijek nije samo vijek u kojem je čovjek kročio na Mjesec, ili vijek mobilne telefonije, televizije, već vijek velikih ljudskih patnji, koncentracionih logora, a što je najtragičnije mi smo postali imuni na ljudske patnje. Dokaz tome je što posljednje četiri godine imamo više izbjeglica nego u Drugom svjetskom ratu. To je informacija koja se stalno prećutkuje, a pogledajte rijeke tih patnika, jadnika, njihove razorene gradove... Svijet je danas postavljen naopačke. Naime, što si netalentovaniji, drže te za većeg umjetnika. A što ste veća žrtva, još ti nametnu da si i krivac – ističe Glamočak.Ž.J.