Jubilej filma čuvenog jugoslovenskog režisera Aleksandra Saše Petrovića (1929 - 1994), 50 godina od premijere kultnog ostvarenja „Skupljači perja”, obilježila je prigodnim programom i Crnogorska kinoteka. Učinili su to uz pomoć podgoričke Narodne biblioteke „Radosav Ljumović”, i u saradnji sa Romskim savjetom Crne Gore.
Veče posvećeno kultnom filmu prikazanom u NB „Radosav Ljumović” otvorili su režiseri Miloš Radivojević i Branko Baletić, obojica njegovi studenti režije na beogradskoj Akademiji. Petrovićevo ostvarenje je nagrađeno Velikom Zlatnom arenom na 14. Filmskom festivalu u Puli, Specijalnom velikom nagradom glavnog žirija na 20. Filmskom festivalu u Kanu (1967), a bio je nominovan za Oskara za najbolji film na stranom jeziku 1968. godine.
Zanimljivo je bilo slušati Radivojevićeva i Baletićeva viđenja Petrovićevog pedagoškog i režiserskog rada, kao i detalje iz njegovog života. Radivojević, koji je bio prva generacija njegovih studenata, istakao je da Petrović nije bio tipičan profesor, koji bi se paternalistički postavljao prema studentu. Naprotiv, prema njima bio je veoma hladan. Ali, pozitivnu stranu te distance prema studentima, Radivojević će tek kasnije shvatiti. Bila je to priprema mladih ljudi za ono što ih čeka nakon studija. Kako je rekao, Petrović je bio vrlo neljubazan, gotovo neprijateljski nastrojen i hladan, no smatrao je svojom odgovornošću da se uključi u formiranje akademije i mladih režisera, da s njima podijeli znanja koja već ima.
„Zato njegovi studetni imaju boju koja je drugačija”, kaže Radivojević.
Petrović je smatrao da se čovjek za nešto rodi, da se umjetnost ne može naučiti, i u pojedinim situacijam sa studentima je čak umio da bude ciničan, arogantan, odbojan, ponašao se prema studentima kao prema osobama koje će imati strašnu sudbinu, zarobljeni u strastima – dodaje Radivojević.
Zanimljivo je bilo čuti i njegovo iskustvo – anegdotu sa snimanja baš filma „Skupljači perja”, na koje ih je kao studente sa svoje klase pozvao Petrović. Naime, Petrović je htio da snimi scenu u kojoj je u prvom planu – prednjem kadru jedna trećina blato, pa zatim slijedi trećina kadra – bara s guskama, i treća trećina – nebo u samo svitanje, koje iz crvenila prelazi u plavetnilo. U toj kratkoj sceni, dodaje Radivojević, Bekim Fehmiu je trebalo da prođe, „zasjecajući” tu „zastavu” i da nestane iza horizonta. No, u toj bari, kaže Radivojević, bilo je oko hiljadu i po gusaka. Njihova bjelina nije sasvim pokrila vodu bare, i to je bio okidač za Petrovića. Falilo je recimo još oko 500 gusaka, da se ne bi vidjele fleke od vode, i to ga je naljutilo i odmah je zvao organizaciju, i kao pravi „diktator” odmah je prekinuo snimanje tog kadra. Pritom, nijesu ga zanimala opravdanja.
– Nakon toga, mi studenti smo sjedili sa Sašom, i sjećam se da sam pokušao da unesem dašak vedrine u to, jer je Saša bio ljut. Rekao sam da je šteta ne snimiti to, jer to i ovako djeluje sjajno, iako fale te guske koje je naručio, i iako to nije slika koju je naručio i htio je da je snimi, da ta „zastava” mijenja ta svojstva Bekimovim prolaskom. A onda je on meni rekao, otprilike: „Ne bi trebalo da govorite takve stvari, jer ideja jednog takvog kadra podrazumijeva da se on ili izvede ili da se ne izvede. Vi ste dobro rekli, to je dobro komponovana zastava, i to je ta ideja, i neću o tome govoriti, kako se sve mijenja prolaskom jednog čovjeka. Ali, vi morate znati da ne možete snimiti cio film po želji svog srca, ne možete sve uraditi kako želite, jer tog novca nema ni Holivud, toga nema nigdje. Ali, vi morate da imate referentne tačke u filmu, morate zamisliti kadrove koje morate da uradite kako ste zamislili. A, u filmu ima mnogo stvari kojima možete da lažete, da vrdakate, da izbjegnete stvar. Ali, te transparentne stvari koje nose ideju, kao ova zastava koju narušava jedan mali romski anarhista, izbezumljen od alkohola, ljubavi i ludila, to traži da bude takav kadar. I to ne može biti takav kadar kakav biste vi snimili s ovim guskama, jer jedna striktna zastava nije isto zastava i pocijepana zastava”. I ja danas razumijem da je bio u pravu. Nije isto. Jer, ako pravite ustupak, vi iznevjeravate i sebe i svoju ideju i prijatelje, i svog producenta, i sve moguće. Taj kadar nije snimio, ja sam kasnije obratio pažnju na film, ali je on na svoj životni jarbol stavio pravu zastavu. I evo, poslije 50 godina njegov film vrijedi i više nego što je vrijedio u vrijeme kada je napravljen – rekao je, između ostalog, Radivojević.
Režiser Baletić je rekao da je Petrović, koji je i sam bio nesrećan u svom životu, uvijek zastupao malog, nesrećnog, poniženog čovjeka, onoga nad kojim se vrši nepravda, marginalca.
Ž.J.