Gdje se nalazi mjesto u kome te ništa ne boli, u kome te niko ne proganja, ne ispituje, gdje nema paranoje, gdje si jednostavno i samo čovjek, a za koje niko ne zna? Odgovor je - u Edenu, na istoku. A, može li to biti i mjesto najvećih bolova, najužasnijih patnji, duševnih, intelektualnih i fizičkih? Mogu li se tu susresti i prepoznati progonjeni i progonitelj, lice i naličje? Ne mogu se susresti u raju, ali mogu u duševnoj bolnici, gdje su se našli, jer su i progonitelj i progonjeni, jedan drugog prodali za dva groša, kao i sve nas, kao što su prodali i njih. Tako barem kaže Borislav Pekić u radio-drami, farsi „U Edenu na istoku”, koji su nam kao pozorišni komad na scenu Dodest, KIC-a „Budo Tomović” donijeli glumci Nikola Đuričko i Vojin Ćetković. Ujedno, ovim izvođenjem završena je i prva Manifestacija kamernih dramskih ostvarenja. No, čudi pomalo, s obzirom na kvalitet predstave i teksta, kao i odličnu glumu, zašto se organizator nije odlučio na veliku salu koja bi, vjerujemo, bila dupke puna.
- Zbunila nas je mala sala, i u početku smo se malo tražili kako bismo našli mjeru izraza, jer publika je ovdje jako blizu, a mi vičemo tokom predstave. I tada, može doći do nezgodne situacije, u kojoj ni sam ne bih htio da se nađem, da neko tik do mene viče. I, prosto smo počeli da saosjećamo s publikom i osjećamo ovaj prostor, i mislim da smo odigrali kako treba. Mislim da je ovo naša publika, iako su to bili neki mlađi ljudi – kaže Vojin Ćetković, koji ovu predstavu smatra vrlo bitnom za svoju karijeru. Naime, uradio je ovaj komad nakon petogodišnje pauze, tokom koje su mu se i na ličnom planu mnoge stvari izdešavale.
- Zamolio sam Nikolu, kao prijatelja, da nešto zajedno uradimo. Kad privatno imaš neke lomove, i ubaci se i glumačka nesigurnost u to, onda prosto ne postojiš kao glumac. A, Nikola mi je prosto dao i kao prijatelj i kolega i reditelj, snagu i samopouzdanje da se vratim u pozorište i glumu. To je za mene bila velika glumačka prekretnica – kaže Ćetković.
„U Edenu na istoku”, Pekić je napisao 1971. godine, i to je tada bila strogo politička predstava, jer je progovarao o Golom otoku, dodaje Ćetković. No, oni su, kaže glumac, pokušali da ispričaju priču o dva usamljena čovjeka, koji nemaju s kim da podijele ono što je svakom čovjeku potrebno – razumijevanje.
– Zato obojica na kraju pristaju na uloge progonjenog i progonitelja ne bi li tako njihov život, njihovo ludilo dobilo smisao – kaže Ćetković. Naravno, ni sada se politički momenat ove drame ne može poreći, niti sasvim izbjeći.
– Pekić je bio političko biće i to se ne može izuzeti – nadovezuje se Đuričko. - Ali, recimo reći KOS, to danas mnogima ništa ne znači, ali u to doba izgovoriti tu riječ u nekom šaljivom kontekstu bila je karta za Goli otok. I zato to Pekić i stavlja u usta dvojici duševnih bolesnika – kaže Đuričko, koji se potpisuje i kao režiser komada. Uostalom, režiju smatra prirodnim nastavkom svoje dosadašnje glumačke karijere.
– Moram da priznam da smo prvih deset proba samo trenirali ping-pong. No, toliko je bilo zanimljivo za raditi, jer Pekić toliko mijenja likove, a kada pročitaš prvi put tekst ništa ti nije jasno, pa onda moraš da popiješ litar i po viskija, kao i Pekić, da bi to mogao da radiš, i onda se otvori neka čakra. Mislim da smo bili dovoljno zreli da ovo uradimo – kaže Đuričko.
Oba glumca dodala su i da im je imponovalo da su im nakon odgledane predstave Pekićeva supruga i kćerka poklonile autorska prava, jer smatraju da su pogodili duh ovog komada velikog pisca. Čak su im dale pravo da „U Edenu na istoku” snime i kao TV film.
Ž.J.