Manirom najboljih djela francuskog impresionizma počeo je drugi dio koncertnog ciklusa „Kompozitorke iz sjenke” u Kulturno-informativnom centru „Budo Tomović”. Tako je malobrojna publika u velikoj sali KIC-a, na koncertu održanom na Međunarodni dan žena, 8. mart, čula pijanistu Bojana Martinovića koji je izveo Deux pieces: Largherro et Valse lente francuske kompozitorke Žermen Taljafer (1892-1983), a zatim je u duetu sa violončelistom Aleksandrom Latkovićem izveo Trois pieces Nađe Bulanžer (1887- 1979). Nakon toga su violinista Marko Simović i oboistkinja Nadica Ristić izveli komad Ivane Stefanović „Ordinary Conversation”. Djelo sada već legendarne kompozitorke Ljubice Marić (1909-2003) „Torzo” izveo je Trio Luminis koji čine pijanistkinja i kompozitorka Tatjana Prelević, violinista Marko Simović i violončelista Vladimir Drobnjak. „In Croce”, djelo ruske kompozitorke Sofije Gubajduline, izveli su violončelista Latković i harmonikaš Boban Bjelić. Ovaj duet svirao je i narednu kompoziciju „Duoj” Tatjane Prelević. Potom se Prelevićeva predstavila kao solistkinja i izvela komad Betsi Žolas „Postlude”. Na kraju ove večeri koju je obilježila i činjenica da su svi komadi, izuzev djela Gubajduline, crnogorske premijere, publika je čula „Orions Belt” - I stav „Mintaka”, III stav „Alnitak” Nikol Čembrlen. Djelo je izveo trio flauta - Žana Lekić, Milena Konatar i Jelena Strunjaš.
Danas ne postoje prepreke kao nekada da bi se žene bavile bilo kojom umjetnošću, kaže Tatjana Prelević koja se na ovom koncertu predstavila u trostrukoj ulozi, kao izvođač solista, član kamernog sastava i kao kompozitorka.
- Borba za ravnopravnost žena je malo duže trajala, to ne možemo poreći. Prepreka koja se danas možda ipak javlja najčešće je vezana za organizaciju posla ako žena poželi pored svega da ima i porodicu, djecu. To vidim na svom primjeru, žena koja je i majka, roditelj, naročito kada su djeca mala ima brojne obaveze. Međutim, druge prepreke ne postoje, i ja ih ne osjećam. A ako i postoje neke predrasude, one su sve beznačajnije - kaže Prelevićeva.
Na pitanje da li djela kompozitorki teže dolaze do scene, umjetnica odgovara da jedno od mogućih rješenja toga problema jeste da žena bude istovremeno i izvođač, prezentujući svoja i djela svojih kolega, da se više uključuju u scenu.
– Naravno, to zahtijeva i mnogo vremena i mnogo energije. I možda se tada javljaju ti problemi da žena vezana za djecu i familiju jednostavno odustaje. Nema potpunog objašnjenja niti neke formule, a za sebe mogu reći da nisam tako nešto osjetila ni od kolega ni od društva - kaže kompozitorka i pijanistkinja.
Kako dodaje, iako je žena kompozitorki manje, u Evropi su stvari ipak malo drugačije postavljene.
- Recimo, pretprošle godine, kada se proslavljao 80. rođendan Gubajduline, to je u Hanoveru bio jedan od najznačajnijih koncerata, gdje su njena djela dirigovali najznačajniji savremeni dirigenti i svirali najpoznatiji solisti, što znači samo da je ona dobila apsolutno priznanje. Naravno, ući će kompozitorke u istoriju, ali treba malo vremena - kaže Prelevićeva.
Kako je većim dijelom njena karijera vezana za inostranstvo, zanimalo nas je hoće li ovdašnja publika uskoro čuti i neki koncert vezan samo za njena djela.
- Mislim da je mnogo važnije da se nova muzika dovede u Crnu Goru, da se podrže mladi ljudi, da dobijemo pravu koncertnu salu, literaturu o novoj muzici, festivale za novu muziku. Sve to je vrlo bitno. Jer, ono što se čuje u Crnoj Gori je dosta odaljeno od novog jezika koji je već zastupljen u Evropi. Ovo što smo čuli večeras je jedan presjek toga, i mislim da je odlično što je Maja Popović to organizovala. Ali, za razvoj jedne muzičke scene, muzičke traidicije, potrebno je vrijeme. I tu se nalazi odgovornost nas muzičara i kompozitora, da istrajemo u tome, i žena i muškaraca, i da pomognemo mladima - ističe Prelevićeva.
Ž.J.
Poigravanje folklorom
U djelu „Duoj”, koje su premijerno izveli prije 15-ak godina Esbet Mozes i Ksenija Janković, a preksinoć prvi put u Crnoj Gori, Prelevićeva se poigrala folklorom. Naime, dok je Latković izvodio osnovnu melodiju, dotle je Bjelić, koji je sjedio iza njega, „držao ton”, i uzvikivao „oj”, kojim često počinju i završavaju narodne pjesme, izvodeći i pokret rukom, koji je asocirao na oro.
- Za mene je ova kompozicija više refleksija na naš folklor, i jednu igračku gestu. Ovo se može razumjeti i kao kompozicija za dva igrača. Zato su i na sceni izvođači pomjereni. To je jedan vrlo apstrahovan folklorni pokret - kaže Prelevićeva.