Podgoričani su nedavno imali priliku da pogledaju zanimljivu kolektivnu izložbu u galeriji „Art” – „Slađa bez šećera”. Postavku su činili radovi Matana Vukčevića, Veljka Kopitovića, Nikole Radonjića i organizatora i idejnog tvorca koncepta izložbe Marka Lukovca. Kao i dosad Lukovac se nije libio da svoje radove predstavi u dijalogu s radovima svojih kolega, svoje slike sa njihovim slikama, grafikama, skulpturama, instalacijama. No, kao po pravilu, slikar mr Marko Lukovac radi na više „razboja” pa trenutno priprema novi ciklus slika koji je naslovio „Markovi konaci”. Crta i table drugog dijela stripa „Smarsa”, pomalo restaurira radove starih majstora, svira bubnjeve sa gitaristom Veljkom Kopitovićem u bendu „Hard naiv”, čita... I priča nam o svojim „Markovim konacima”, o sedam ateljea koje je dosad promijenio, a koji je svaki na svoj način obilježio njegov dosadašnji rad.
- Jedan stari majstor dobro je rekao da atelje čovjek nosi u glavi, a ne u zidovima, i tako i jeste. „Markovi konaci” je jednostavno naziv ciklusa slika. Dosad sam promijenio sedam ateljea, a i volim broj sedam. U svakom trenutku svaki od njih je za mene bio svetinja, neki sam koristio duže, neki kraće, i to su ti Markovi konaci, povratak unazad. Nemam puno godina i nemam neko iskustvo da bih pričao neke filozofske teme, zato su tu Markovi konaci – kaže Lukovac za „Dan”, dok u njegovom ateljeu gledamo kako nastaju slike.
●Slike iz novog ciklusa djeluju prilično mračno, tamno, u odnosu na dosadašnji kolorit.
- Iz crne se kreće. Ova Bogorodica, koja još nije završena, imala je crnu podlogu. Krećem iz crnog, a ne iz bijelog ka tamnom. Koristim kontra postupak i to nije ništa novo. Krećem od crne pa idem ka svjetlosti. Ne idem zbijenom gradacijom, nego kontra, što je mnogo teže.
● Znači li to da ste optimista, kad na kraju očekujete osvjetljenje (prosvjetljenje)?
- Kakav bih ja to bio slikar ako bih ljudima predstavljao crne slike, iako ima i takvih. Teško je to reći, ali, ja sam u stvari slikar svjetlosti, nisam slikar tame. Tamu koristim samo da bih iz nje izvukao svjetlost. Tama je moje polazište, nije krajnji cilj, kao što je to nekima u životu. Meni je krajnji cilj u životu svjetlost, a ja ne mogu da izumim svjetlo. Zato ja slike dovodim do te svjetlosti. Ništa fizički vidljivo i opipljivo, materijalno, mene ne interesuje. Zanima me neopipljivo, nevidljivo, nešto duhovno.
● Da li je to možda razlog zašto se u ovom ciklusu vraćate nekim starim tehnikama, kao što je enkaustika, a koristite i neke nove tehnike, da biste dobili efekte nekih „starih“, majstorskih boja-tonova?
- Radim ove slike veoma, veoma polako, s materijalom koji je na vodenoj bazi. Uvidio sam da nema potrebe da slikam brzo, iako ja to volim. Samokontrolom „natjerao“ sam sebe da ponovo koristim neke tehnike koje sam koristio još na početku rada. Takođe, različite tehnike recimo koristim na jednoj slici, ali nijedna tehnika nije dovedena do kraja. Jedino što se trudim da sve bude održivo, Zato je na ovom velikom platnu sedam, osam različitih tehnika koje će biti potpuno jedna s drugom vezane. Neće se sukobljavati hemijski procesi. Zbog toga sam i odabrao vodenu bazu. Voda je izvor života, voda je čudo, tako da što god čovjek napravi s vodom ne može da pogriješi. Pa onda recimo kombinujem ulje sa akrilnim bojama... To nije ništa čudno ni novo, jedino je pomalo dosadno. Uostalom, to se na slici kada je završiš uopšte ni ne vidi, niti koga mnogo interesuje, čak ni samog autora, što je ono što je nosilac slike, što je u stvari ispod, što je to što drži sliku. A mene više interesuje posljednju godinu sam proces nastanka slike više nego krajnji rezultat.
●Što to znači?
- Otprilike znam što će biti krajnji rezultat – to neće biti čista apstrakcija, to neće biti hiperrealizam, neće biti ništa kitnjasto ili dopadljivo, to neće biti za široku upotrebu, i to ne zato što ja to neću, nego valjda zato što mi je takav temperament. Mene više interesuje slikarski proces, iako bi po nekim utvrđenim slikarskim standardima odavno mogao da pređem na klasičan izraz, malo ulja, malo terpentina, to se dva dana malo osuši, treći dan ga premažeš lakom, četka lakom klizi, i onda žmureći slikaš..., čitav život slikaš jednu istu sliku, i onda te kroz pet, šest godina svi živi prepoznaju kao vrhunskog stvaraoca koji stvara sve jednu te istu sliku, zato što je dobro, dobro, dobro savladao svoju tehniku i nema hrabrosti da stisne petlju da pogleda ni lijevo ni desno, nego ide uhodanom, dobro utrtom stazom, a koja je dobro utrta davno prije. Ja često nisam zadovoljan mojim slikama.
● Kako i kada kažete ova slika je sada završena, i sad mogu da je pokažem?
- Zaokružim ciklus, i čim ga završim, ja ga više ne gledam. U prošlom ciklusu bilo je oko 30 slika, i od toga je ostalo sedam. Tih sedam, po mome mišljenju su dobre, i držim ih kući. Ostale sam sve preslikao i nema nikakvih dokaza da su ikada postojale, izuzev nekih fotografija u katalogu. Da mi sada neko traži da mu pokažem neku od tih slika, mogao bih da mu pokažem neku drugu, jer je ova „prva“ ispod nove slike. Jer, ja ne doživljavam sliku kao nešto nedodirljivo, što stoji vo vijeki vjekov. Umjetnost se stalno mijenja, u umjetnosti se stalno mijenja.
● Postoji li neka konstanta u slikarstvu, što je suština slikarstva? Može li se to uopšte definisati?
- Što je slika, što je slikarstvo? To je potpuno mrtva stvar, jedna krpa, malo boje, drveta, to je prah i to je pepeo. Ja nisam slikar u pravom smislu riječi. Iako, nekoliko puta sam pokušao da ne slikam, i onda sam morao da crtam, pa sam onda probao da ne crtam, pa sam radio kolaže. Dakle, htio ne htio, moram da slikam, a zašto je to tako zna Neko drugi. Zato sebe ne doživljavam kao ozbiljnog stvaraoca, nego jednostavno kao čovjeka koji slika da mu prođe život, jer ništa drugo ne volim da radim, iako umijem još ponešto da radim, ali to ne volim. Jednostavno, slikanje je za mene vid terapije. Svako ima neku terapiju, neko sadi voćke, i ja ih sadim, neko kopa, i ja kopam, neko čuva koze, i ja ih čuvam, neko vozi biciklo, i ja ga vozim, ali ništa me ne ispunjava koliko slikarstvo. No, čitavo vrijeme, duboko, duboko sam svjestan da kroz istoriju umjetnosti ima milijarde i milijarde slikara koji su po meni bili mnogo bolji od onih koji su danas najpoznatiji, najcjenjeniji i najskuplji. I onda se u jednom trenutku zapitam za koga ja ovo radim – za druge svakako ne, za ženu - ne, za djecu - ne, za kolege i prijatelje – ne. Za sebe? Pa čak ne ni za sebe. Jer, slici ne pristupam ozbiljno. Ja se igram, i slika je za mene jedna budalaština.
● To bi onda značilo da umjetnost nije baš promišljena stvar?
- Svjesno sam promislio i zaključio da je umjetnost budalaština. Ali, zašto sam se nastavio time baviti? Zato što volim tu budalaštinu. To je prosto, ja bez nje ne mogu. Evo, da sada okrenem sliku, tamo nema ništa bez dvije letve i jedno platno. I tu ne vidiš ništa. Dok je gledaš, slika i izaziva neke emocije. Jednostavno, zaljubljen sam u slikarstvo i volim ga, i živim život čovjeka koji je umjetnik, i koji ima slobodu izbora da voli svoju budalaštinu koju slikam. Mislim da na to imam pravo da kažem za svoj rad nakon skoro 20 godina, ne aludirajući na rad drugih kolega.Ž.JANjUŠEVIĆ
Nisam sklon idolopoklonstvu
●Kažete da se igrate, a igra je kao fenomen možda najizraženija u umjetnosti. Svaka igra, pak, ima i svoja pravila. Može li se iz igre - slike izroditi i nešto ozbiljno - novo?
- Meni je bitno da imam svoju slobodu. Od života ne tražim puno, nemam nekih velikih zahtjeva, prohtjeva, ne interesuju me helikopteri, avioni itd, prema tome, samo da bih uslovno rečeno živio normalno, jednostavno se igram. Igram se, ali ne kao dijete, jer je dijete naivno, ali, ja više nisam naivan. Gledam djecu kad crtaju to je prava igra, to je prava umjetnost, jer ona ne razmišljaju. A, pravila igre se držim samo do određenog momenta, dok radim neku određenu sliku na kojoj se igram, i nakon toga potpuno raskrstim sa svim tim pravilima i krećem u nešto drugo. Ja i sebe ne štedim, i sam sa sobom se igram. Jer, ne želim da se klanjam onome što radim, jer bi to onda bilo samoljublje i idolopoklonstvo.