Bio sam ponosan jer podjednako učestvujem i svjedočim jedan veliki trenutak u životu čovjeka koji je jednom riječju, u jednom danu, svijetu rekao „slobodan si”. Maher koji je predriblao sve mahere stvarnog i političkog podzemlja, pisac-kockar otvorenog pokera, šmeker koji je predriblao kraljeve, careve, vladare, biznismene, pisce, kockare, hvalisavce, lažove, bogataše, imućne i vesele, zaljubljene pjesnikinje... Šarmer pristojnih dama i onih lakog morala. Čovjek koji je osvojio pola svijeta „Crvenim pijetlom”, ali ne i svoju Crnu Goru. Čovjek koji je najavio ljude – ubice po svijetu, koji je vidio crne ptice nad našim svetinjama, jednostavno – pisac koji je s lica i naličja osvijetlio svoja predskazanja... Čovjek-siroče, gdje god da je živio, koji je petokraku pretvorio u žabu, a sebe gromovito predstavio u vrijeme kada je oluja najavljivala uragan u srpskom narodu. Mislim kako je najbolje prećutati njegovo novo insistiranje na odgovoru. Tišina će dovoljno reći. „Ćuti”, kažem sebi.

Od doručka ne bi ništa. Tek onako zalogaj ili dva, ni mrve više.

Kao da nam neko naredi, ustasmo u isti mah i krenusmo prema izlazu restorana.

Ispred hotela s osmijehom pitam Buleta idemo li u Ostrog, na šta će on reći:

„Nema nam druge”, uhvati me za ruku, steže i nastavi, „moram da idem kod sveca, nešto me strašno vuče. Osjećam, ako se poklonim svecu dobiću znak, stići će glas da mi je majka oprostila što presjekoh njene molbe da je ne ostavljam, da ne odlazim iz Bijelog Polja koje nosim kao posebnu emociju iako sam tamo kao dijete osjetio miris očeve krvi i sa sobom ponio toplinu njegove ruke. Idemo, idemo...”

Krenusmo za Manastir Ostrog. Lijepo odjeven, bijela košulja, sivo odijelo na kocke, kravata, poduži mantil i neki čudan parfem. Na izlazu iz Nikšića Bule pita:

„Ima li neki kraći put do Ostroga? Neka prečica, valjalo bi što pre stići...”

„Nema, osim onaj kojim hodi svetac – Božji put”, odgovaram mu.

Bule se nasmija i zamjeri što ne vozim malo brže, jer, kako kaza, „bolje da smo kozjim stazama, prije bismo stigli”.

Kažem mu da bih ja s mojim cipelama mogao i pješke, ali on sa njegovim ni do pola puta:

„Istina, grešnici kao ti često do Ostroga odlaze bosonogi. Mislim da bi i ti bar od Donjeg mogao bos do Gornjeg manastira”, kao da mu priprijetih, a u stvari intimno sam vjerovao da to tako i treba.

„Kada si ti proputio u manastire?”, pita me.

„Naši roditelji, Miloš i Darinka, su nas i prije nego krenusmo u školu vodili u naše manastire, ponajviše Ostrog i Manastir Moraču. Djeca pred brojnim freskama skoro da zanijeme i tu sliku nikada ne zaboravljaju. Uvijek imam osjećaj da me neki lik sa tih fresaka prati gdje god da sam. Ne umijem to bolje da ti predočim...”

„Da, da, razumeo sam. Ti si bio u velikoj prednosti. Tebe je u manastire vodila očeva ljubav, majčino verovanje... Ja sam s poslednjim rukovanjem moga oca otpratio u grob, a majku ostavio na kućnom pragu. I tu pokušaj da nađeš sve ovo što ti pričaš i zašto mi se žuri da kleknem pred ćivot Svetog Vasilija Ostroškog. Ajde, mrdaj”, malo i nervozno prokomentarisa Bule. „Zastava 128”, bijela, ne može brže...

Tokom puta Bule se neprestano vrpolji. Poteže pantalone, naizmjenično stavlja i vadi desnu ruku iz džepa od sakoa, s obje ruke začešljava proplanke... Pretvorio se u tišinu. Ni riječ dok nijesmo skrenuli na Bogetiće sa magistrale koja od Nikšića vodi za Podgoricu.

„Ono je Manastir Ostrog”, upola glasa izgovori Bule.

Piše: NOVICA ĐURIĆ

(Nastaviće se)

---