-Piše: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Ovakvim stavovima i zamišljenošću nad onim što je uslijedilo i što će tek uslijediti u eri Viriliove dromologije, Ćosić se pridružio onoj grupi najelitnijih intelektualaca koja se sve češće i sve glasnije pita – šta nakog Gutenbergove ere?
Ćosić u tom pravcu opravdano strahuje za čitaoca, ne samo svojih djela, već uopšte, crpeći legitimitet za taj strah iz fakata. On je svjestan da nema moći da od vremena rušilaca odbrani svoje knjige, kako kaže.
„Razgovarao sam sa profesorkom Jelisavetom Nikolić (...). Kaže mi da je u jučerašnjoj anketi (8.9.2001) od 90 učenika i učenica, samo jedan đak, sada četvrtog razreda, ovog leta pročitao knjigu. Taj dečak je, valjda, slučajno čitao neke moje romane. Jelisaveta kaže da nikada otkad predaje, a predaje više od tri decenije, nije primila takvu generaciju nečitača. (...) Umire čitalački narod u Srbiji. Televizija, nemaština, opšte očajništvo – ubili su knjigu“ (Ćosić 2011b: 177). Dakle, nije to bio strah koji se kod autora javio nakon objavljivanja prve knjige, kako on sam reče „strah od svake buduće“ (Ćosić 2015: 14–15), već opšti strah, sudbinski, esnafski.
U više navrata u „Piščevim zapisima“ potcrtava da u svijetu vlada poplava slabe i bezvrijedne literature, te da su dobre knjige dobre po istim kriterijumima po kojima su dobri: automobili, psi, parfemi, odjeća, obuća. Dobro je ono što se reklamira i progalsi najboljim od strane nekog plaćenog suda iz masmedija.
Razmatrajući jezik, njegovo stanje i kulturni trenutak u kom egzistira i pod čijim se pritiskom mijenja, Ćosić se fokusira ulogu jezika kao potvrde nacionalnog i istorijskog identiteta, izražavajući duboko žaljenje zbog procesa parcijalizacije jezika na našem govornom području stvarajući od njega političku kategoriju. Taj proces doživljava kao snažnu redukciju ne samo nacionalne istorije već uopšte duhovnog identiteta naroda. Stoga i izražava negodovanje da se o jeziku i njegovoj sudbini odlučuje na forumima koje čine ljudi koji su za to poslednji pozvani. O jeziku, kaže Ćosić, prije svih treba da govore oni koji ga stvaraju i naučno tumače, oni koji mu u ljudskoj zajednici svijeta daju razmjere i značaj.
„Jezik je naš izdajnik koga smo svesni“ (Ćosić 2011b: 62) i tu navodi frekventnost riječi koje su na neki način ideološki obilježile određenu političku i društvenu zbilju – „nema problema“ i „super“. Pojašnjava da je sintagma „nema problema“ bila karakteristična po frekventnosti za socijalističku epohu u Jugoslaviji, a da je nakon nje zamijenila riječ „super“. Sintagma „nema problema“ ukazivala je na obilje problema, mahom naslijeđenih, dok je riječ „super“ trebalo da iskaže zadovoljstvo trenutnim stanjem. Obje frekventnosti govore o načinu na koji se jezik običnog naroda, mase, uslovno rečeno suprotstavljao, ali ujedno i kolaborirao sistemu u kom je egzistirao izgrađujući tako „poželjnu“ sliku društva. Ta promjena frekventnosti, primjećuje Ćosić, primjetna je i kod njega samog, u njegovom spisateljskom radu, ali i govoru, uz razliku što je, kada je on u pitanju, riječ „pobjeda“ zamijenjena riječju „poraz“.
Ćosić je u svojim dnevničkim i esejističkim zabilješkama dao dubok pogled na srpsku i jugoslovensku kulturu, stanja u njoj i ocjenu izvjesnih posljedica. Pisac je razmišljanja o kulturi i kulturnim određenjima situirao u tri (istorijska) perioda: socijalistički, zatim period od 1989. do 2000. godine i nakon 2000. godine. U kulturi je jugoslovenski projekat doživio snažan udarac i to onda kada su hrvatski pisci svojom Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku zatražili napuštanje principa da je srpskohrvatski jedan jezik. Ćosić, kako je sam rekao, „iz taktičkih razloga“ nije učestvovao u odgovoru srpskih pisaca, Predlogu za razmišljanje.
„Mi nemamo nijednog pisca koji bi duhovnom tolerancijom i sintetično mislio o srpskoj kulturi, ne poričući nikog ko je nešto stvorio i značio“ (Ćosić 2011b: 51). Pisac je to stanje tretirao kao usud čitavog naroda, ciljajući u izvjesnoj mjeri adrese elite i inteligencije koje su za to mogle i morale ponajviše snositi odgovornosti. I otuda možda i kolektivni strah od konstantne (višedecenijske, pa i viševjekovne) provjere, prevrednovanja, revizija koje nijesu plod objektivnog angažmana, već političkih i ideoloških matrica u kulturi.
(Nastaviće se)
