–U Jevremovom dvoru uslijedio je doručak, prelistavanje novina i opušten razgovor. Domaćin je redovno dobijao Osterreichischer Beobachter i Allgemeine Zeitung, koje mu je prevodio njegov sekretar Aleksa Popovski. Georgije Magarašević ga je posavjetovao da naruči „koje ruske novine, s kojima bi se i sam zanimati mogao”. Jevrem je odgovorio da inače veoma rado i mnogo čita i sam kad mu prilike i vrijeme dozvole. Za knjige „Kasija i carica” i „Traverzirani Oktavijan” rekao je kako ih je već po nekoliko puta pročitao. Za štošta, što nije uspio da najbolje razumije ili shvati, nije se ustručavao da pita svakog ko je učeniji od njega. Jednostavno, pitao bi: „Kako sve to treba razumjeti...?” Čitao je Velimira i Bosiljku, Ljubomira u Elisimiju, Usamljenog junošu, Adelaidu i mnošto drugih, tada popularnih knjiga. Magarašević je primijetio da se Jevrem „knjigama ovoga reda zanima rado”, dodajući „da se ljubav čitanjem i u nižoj klasi naroda podhranjuje, naročito opisanijem ljubavnih stvari i bivšim u tim čudnovatim priključenijima”. Jevrem je govorio i kako ne krije zadovoljstvo kad vidi kakvog trgovca, zanatliju ili neke, ne mnogo mlade ljude koji ga iznenade jer su iste knjige „s ushićenjem čitali ili drugima, koji čitati ne znaju, pripovijedali...” Oko jedanaest sati gosti su pozvani u trpezariju na ručak. Na vratima trpezarije stajala su dvojica slugu sa lavorima (umivaonicima) i peškirima u ruci. Gosti i svi koji su krenuli u trpezariju, prije nego što su sjeli, umili su se i obrisali ruke. Za stolom su se pomolili Bogu. Domaćin je s punom čašicom svima nazdravio i svi su tada poskidali svoje fesove i napili u domaćinovo zdravlje. Za predjelo je poslužen sir sa crnim i bijelim lukom i rakija. Ručak se sastojao od čorbe, goveđeg mesa s kupusom i jagnjećeg pečenja. Jela nijesu sklanjana, već su postavljana jedno uz drugo do kraja ručka. Na kraju su pili smederevsko vino. Poslije blagodarenja Bogu, svi su poustajali i redom ponovo oprali ruke i isprali usta. Potom su se premjestili u divananu i pili kafu. Večera je, kaže Magarašević, bila „oko smiraja sunca”, poslije koje su proveli još sat-dva u razgovoru. Na Magaraševićevo pitanje o dnevnom ceremonijalu, domaćin mu je odgovorio da otprilike tako protiče svaki miran dan u njegovom konaku.

Aprila 1829. godine započelo se konačno i sa izgradnjom nove šabačke crkve. Radovi su povjereni jednom od najpoznatijih neimara tzv. balkanskog razdoblja Janji Mihailoviću, koji je imao veliku zidarsku tajfu (družinu zanatlija) od tridesetak ljudi. Još je Joakim Vujić u jesen 1826. godine zabilježio da gospodar Jevrem ima namjeru da na proljeće 1827. gradi novu crkvu. Povedeni ovim podatkom, mnogi su početak izgradnje šabačke crkve stavljali u 1827. godinu. Takođe, zapisano je obećanje Koste Dimovića, iz aprila 1833. godine, Jevremu Obrenoviću da će valjevsku crkvu načiniti „boljom i tvrđom” od šabačke, pa je taj podatak opredijelio neke istraživače na zaključak da je Dimović graditelj i šabačke crkve. Međutim, iz pisma Petra Lazarevića knezu Milošu u Požarevac, 12. aprila 1829. godine, vidi se da je tada tek prikupljen kamen za gradnju i da taj posao obavlja majstor Janja. „Sposoban” kamen on je tražio u blizini Beograda i našao ga je u Višnjici, u ostacima neke „stare crkvine” i starog groblja, odakle je natovareno čak 1.500 volovskih kola kamena i upućeno u Šabac. Radovi su prvih godina dobro odmicali jer su, pored ostalog, 1833. godine služili za ugled valjevskoj crkvi, ali su odmah poslije toga (a možda i ranije), iz nepoznatih razloga, bili prekinuti čak do 1851. godine. Konačan završetak izgradnje preuzeo je ne sebe hadži Nikola Živković, koji je posao priveo kraju 1858. godine.

Iste godine kada je započeta gradnja šabačke crkve (1829), a Jevrem opet sasvim ozbiljno obolio, došao je da ga liječi dr Jovan Stejić, mladić iz Arada, u Banatu, čije je školovanje u Beču Jevrem pomogao svojim novcem. Stejić je ostao kao kućni ljekar svog dobrotvora sve do juna 1832. godine, kada je, zbog sukoba s knezom Milošem, prešao u Zemun i odatle, samo po potrebi, dolazio u Jevremov dom. Dok je trajao oporavak u sigurnim rukama ljekara Stejića, na dužnosti nahijskog starješine Jevrema je zamjenjivao Pavle Radomirović, dotadašnji knez mačvanske knežine. Radomirović je sjedio u Jevremovoj kancelariji, vršio redovnu prepisku s knezom Milošem i potpisivao se kao oborknez Šabačke nahije.[...]

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---