-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Iscjeljenje muromskog trgovca Ivana Zasuhina i njegovog sina i kćerke opisano je u novinama „Građanin“ u oktobru 1884. godine.

„Muromski trgovac Ivan Ivanov Zasuhin doputovao je 21. marta 1882. godine u Murom iz kozačkog sela Urjupino u svoju kuću, veoma bolestan. Prema njegovoj priči, on se tamo 3. marta razbolio od trbušnog tifusa. Doktor iz tog sela ga je liječio neko vrijeme i unekoliko zaustavio napredovanje njegove bolesti, ali ga je posavjetovao da se vrati u domovinu, što je on i uradio. Putovanje je mnogo iscrpilo bolesnika i on je stigao u Murom jedva živ. Pozvali su doktora Stabrovskog. On je takođe konstatovao da je to trbušni tifus i počeo sa liječenjem, bolest se malo povukla i, po priči Zasuhina, temperatura sa 40,1 spala je na 37,5 stepeni. Prošlo je nekoliko dana i bolesniku je bilo lakše. Ali tokom bolesti kod njega se pojavio otok iza ušiju, a zatim u gornjem dijelu desne noge. Doktor je smatrao da je potrebno da se taj otok prosiječe, da bi iscijedio tu materiju, koja se tamo sakupila. Ali se prosijecanje oteklina pokazalo bespotrebnim i neuspješnim, jer tamo nije bilo nikakve tečnosti, naprotiv, otekline su počele još više da se razvijaju. Ni Stabrovski, ni drugi doktori nijesu mogli da mu pomognu i spriječe razvijanje bolesti. Onda su predložili bolesniku da ide u Peterburg, pretpostavljajući da će tamo naći mogućnost da mu operativnim putem pomognu. Bolesnik je otišao u Peterburg. Konzilijum peterburških profesora pod rukovodstvom Bogdanovskog i Multanovskog je konstatovao da operacija nije moguća i oni su posavjetovali bolesnika da ide kući. Po povratku u Murom, kod Zasuhina se bolest još više iskomplikovala, pojavila se upala plućne maramice, na šta se pridodala dijareja, tako da je bolesnik potpuno oslabio. Pitali su za savjete i druge ljekare, koji su stanje bolesnika procijenili beznadežnim i čak su odredili i dan njegove smrti. Poslije ovih procjena doktora, bolesnika su pripremali za umiranje. Pozvali su sveštenika kao duhovnog ljekara. On je zatekao bolesnika krajnje iznemoglog, ali je bio pri svijesti. Kao pravi hrišćanin, Zasuhin se iskreno ispovijedio i dostojanstveno se pričestio Svetim Tajnama. Prošlo je nekoliko dana i opet su pozvali sveštenika. Dolazi on i vidi da je bolesnik, iako je pri svijesti, toliko oslabio da mu je morao da pročita molitvu za upokojenje. Ali trećeg dana bolesniku je bilo bolje. Stvar je bila u tome da je u komšiluku bolesnika živjela cijenjena dama, M.F.Bičkova, njoj je bilo žao što umire tako rano njen dobar susjed, donijela je vode ženi bolesnog čovjeka, koja je donesena sa izvora oca Serafima. Rekla joj je da napoji umirućeg muža tom vodom. Žena je pokušala da napoji bolesnog muža, ali on skoro nije mogao ni da otvori usta. Samo je kašičicom za čaj jedva uspjela da mu uspe u usta nekoliko kapi te vode, a ostalu vodu mu je sasula na glavu, bolesnik se potpuno umirio i ona je pomislila da umire i sa velikom pažnjom pratila njegovo ponašanje. Na njeno veliko iznenađenje, bolesnik je utonuo u san. To stanje je potrajalo nekoliko sati. Zatim se bolesnik probudio i zatražio da nešto popije. Od velikog iznenađenja žena se potpuno zbunila i nije znala šta da mu da, a da mu ne škodi i palo joj je na pamet da mu da mlijeka, što je i uradila. Međutim, prisjetila se da mu je mlijeko bilo zabranjeno, zato se uplašila da će mu mlijeko naškoditi. Bolesnik je popio mlijeko i odmah je osjetio da mu je bolje. Želudac mu je proradio i dijareja je prestala. Od tog momenta (16. novembra) njemu je bilo bolje. Drugog dana ljekar je preslušao Zasuhinova pluća i vidio da se stanje popravilo. Međutim, otok na bedru se nije smanjivao i imao je bolove, koji su se pojavljivali povremeno, kao i ranije. Tada se bolesniku javila želja, bez obzira što to nije dozvoljavala bolest, da se lično pokloni tom Božijem ugodniku i spremio se za put u Sarovsku pustinju.


(Nastaviće se)

---