Po povratku u srpsku varoš, koja je brojala oko četiri stotine domova, Joakim Vujić i Antonije Matić izdaleka su ugledali i kuću iz koje su krenuli a „koja simetrijom, arhitekturom i krasotom prevashodi sve dvorove po Serbiji”. [...] Kad su stigli, Vujić je zamolio gospođu Tomaniju da mu, u društvu sa Matićem, dozvoli da razgleda i „vnutrenje ornamente i ukrašenija”. Na njegovo veliko iznenađenje, ona je donijela ključeve i ponudila se da ga sama provede po kući. Vujić je pomislio: da je u pitanju kakva mađarska magnatkinja ili grofica, a ne ova velikodušna Srpkinja, ne bi se ni s mjesta pomakla nego bi svom „hofmajsteru” zapovijedila da učini ovo što Tomanija, bez ikakvog ustručavanja, radi sama. Prve tri sobe kroz koje su prošli bile su uređene po istočnjačkom, orijentalnom ukusu, sa rasprostrtim prekrasnom izvezenim tepisima i šarenim jastucima pokraj svakog duvara (zida). U prvoj sobi zapazio je na zidu dvije sablje dimiskije, zlatom i srebrom okovane. U trećoj je sama gospođa rukovodila ženskim dijelom poslova. Četvrta soba, tzv. čardak, a u stvari trpezarija, bila je sa evropskim ornamentima, jednom velikom i dvanaest malih stolica sa ručkama, obloženih sasvim svjetloplavim damastom. Dugački sto za ručavanje bio je prekriven bijelim čaršavom, sa raskošnim cvijećem u vaznama. Vujiću se učinilo da ni u mađarskim dvorovima nije vidio ljepšu sobu. Poslednja soba na spratu bila je dječja. U prizemlju su se nalazile „momačka soba”, u stvari spavaonica Jevremovih pisara i slugu, zatim kafe-odžaklija (kuhinja) i jedna soba sasvim po turskom ukusu. U gospodarevoj kancelariji zadivio se bogatoj biblioteci, knjigama „čušestranih jezika”, djelima Lafontena, Kopera, Skota, Šilera i drugih. Vidio je i svoje „Novejše zemljeopisanije”, kao i „Konversationleksikon” na njemačkom jeziku. Sekretar ove kancelarije bio je mladi Aleksa Popovski, a pisari su bili Stevan Magazinović i Jovan Petrović. U blizini dvora, Vujić je vidio staru i trošnu crkvu skoro urušenu, na mjestu gdje je gospodar Jevrem, idućeg proljeća, namjeravao da podigne novu crkvu, od kamena. Posjetio je i rezidenciju arhiepiskopa i mitropolita užičkog, valjevskog i šabačkog, gospodina Gerasima Domnina, koji ga je učtivo primio i „jednom kafom počastio”. Vidio je i zgradu Magistrata šabačke nahije. Radoznali Vujić nije propustio da opiše i sva „opščepolezna ustanovlenija” koja je Jevrem podigao u Šapcu: školu, u novoj zgradi podignutoj pored crkve, s dva razreda i sa sto učenika u prvom i dvadeset pet učenika u drugom razredu; apoteku, prvu otvorenu u Srbiji, dobro snabdjevenu „nužnim i potrebnim ljekarijama” u vrijednosti od 5.000 groša, u domu Jovana Miokovića, koji je ujedno postao i prvi apotekar u Srbiji; bolnicu („hošpitalj”), takođe prvu podignutu u Srbiji, sa dva odjeljenja (u prvom su ležali bolesnici a u drugom je boravio ljekar sa svojom ordinacijom) i vojničku kasarnu, opet prvu podignutu u Srbiji. Napomenuo je da je Jevrem podigao i u Bogatiću crkvu i školu, a da je sa izvjesnim Simom Katićem, obnovio crkvu u mačvanskom selu Glogovcu. U okolini Šapca, u Mačvi, Pocerini i Posavini, prokrčio je mnogo novih puteva koji ranije nijesu postojali. Takođe, naglasio je da Jevrem još od 1819. godine radi na obnovi manastira Čokešine. Ako je vjerovati Vujiću, Čokešina nije bila potpuno završena 1823. godine, kako govore zvanični izvještaji, već su, zbog izvjesnih problema, radovi na njoj trajali još nekoliko godina. Kada je Vujić idućeg dana, 17. novembra ujutru, polazio iz Šapca, vidio je jedan uspješan egzercir srpskih vojnika ispred kasarne. Zahvalio je gospođi Tomaniji na izuzetnom gostoprimstvu i nastavio svoje „putešestvije” prema Paležu (današnjem Obrenovcu).

Godinu dana kasnije, 5. septembra 1827. godine, Jevremov dvor je imao još jednu zanimljivu i vještom rukom opisanu posjetu. Sam Jevrem se tom prilikom nalazio u Šapcu. Po velikom nevremenu i kiši, kasno uveče, jedva prešavši Savu skelom sa dvojicom svojih učenika, pokisao i prozebao, pred njegov dvor stigao je Georgije Magarašević, poznati književnik, osnivač „Serbskog ljetopisa”, pokrenutog 1825. godine u Novom Sadu. Za razliku od Joakima Vujića, bio je vatreni pristalica Vukovih ideja o jeziku i pravopisu. Jevrem je sva tri gosta ljubazno dočekao, nahranio i smjestio na spavanje jer je bilo veoma kasno, a sam je ustajao vrlo rano. Gosti su se probudili čim je svanulo i zatekli domaćina već na nogama kako marljivo „otpravlja djela svoga zvanja”. Pozdravio ih je i, nedugo potom, odveo u drugu sobu gdje su posluženi kafom.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---