-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Dok su te dvadesetšestomartovske noći 1984. godine odjekivala zvona sa Saborne crkve u Beogradu, jedan stariji čovjek se preko obližnjeg mosta na Savi žurno primicao lijevoj obali rijeke. Drugi, mlađi, gotovo je trčao za njim i izdaleka ga dozivao, ali se on nije osvrtao – ili ga nije čuo od zvona, ili nije ni želio da ga čuje – već se, kad je već prešao preko rijeke, odjednom nagnuo preko metalne ograde mosta i glavačke nestao u pomrčini.

Bio je to završni čin životne drame Branka Ćopića, jednog od najpoznatijih srpskih pisaca novijeg doba, a odigrao se pred očima Momčila Srećkovića iz sela Zabrežja kod Obrenovca, čovjeka kojeg su Ćopić i njegova supruga Bogdanka Cica, poznati ljekar–pedijatar, pošto nijesu imali svoje djece, uzeli kao dječaka i pet godina ga školovali u Beogradu.

Dok je ojađeni Srećković na pločniku ispod mosta jadikovao nad svojim mrtvim dobrotvorom, policijski inspektori, koji su se za čas sjatili oko njega, počeli su sumnjičavo, pa i drsko, da ga salijeću pitanjima zašto nije čovjeka spriječio da ne skoči s mosta, dotle da ga on, možda, nije i namjerno gurnuo u smrt! Podozrenje je bilo još veće kad su saznali ko je samoubica. I ko zna dokle bi to išlo i koliko bi sve to trajalo, koliko bi ga zlostavljali i držali u pritvoru, da Ćopićeva supruga nije iste noći pronašla njegovo oproštajno pismo i donijela ga u policiju.

A u pismu je, pored ostalog, stajala i završna poruka slavnog pisca:

„Zbogom lijepi i strašni živote...”

Tog kobnog ponedjeljka, 26. marta 1984. godine, Branko Ćopić je u rano popodne pozvao telefonom Momčila Srećkovića i zamolio ga da dođe do njega – ima nešto važno da mu priča.

Našao ga je u parku na klupi, sjetnog i čemernog kakvog ga nikad do tada nije vidio. Nije mu se, kako je to uvijek bilo, poradovao, nije ga čak ni pogledao, već mu je odmah turobnim, potpuno izmijenjenim i nepoznatim glasom rekao:

– Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali, neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj `dućan`, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu...”

Zvanično je rečeno da se Ćopić ubio u trenucima „nervnog rastrojstva” i tako stavljen debeli tepih preko gorkih istina da su upravo ti koji su smislili takvo objašnjenje dobrano „pripomogli” Ćopiću da prekroči ogradu mosta i završi na betonskoj stazi na lijevoj obali Save.

– Kakvo nervno rastrojstvo, veliki Branko Ćopić je otišao jer nije mogao da podnese teret razočaranja – kazao je, međutim, glumac Toma Kuruzović, veliki Ćopićev prijatelj i nesumnjivo najbolji tumač njegovog legendarnog junaka Nikoletine Bursaća. – Nebrojeno puta sam se uvjerio da je on, na neki način, bio i čudesno vidovit čovjek. Taj božanski dar da nasluti i predvidi i hrabrost da to što sluti i – izgovori, pokazao je da je njegov proročanski um bio toliko snažan da pronikne u nevrijeme i poslije njegovog tragičnog kraja. On je na to upozoravao svojim književnim djelom, u kome se, umjesto revolucije zalagao za evoluciju. Nikad protivan, a vazda – antiprotivan. To ga je žigosalo, prokazivalo i progonilo do užasne smrti za koju se sam opredijelio... Bio je uvjeren da će činom lične, fizičke žrtve poslati najsnažniju poruku: ne mogu i neću da preživim novi „Prolom”. Zemlju će nam rasturiti oni drugovi koji su je stvarali. To ja ne mogu da podnesem... Meni je govorio: „Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt…” Ode, prije crnih konja i crnih konjanika. I sve mi se čini da i danas čujem ono što mi je govorio: „Vi hrabri živite, i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću...”


(Nastaviće se)

---