-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

U jesen, sada već daleke 1967. godine, na obalama Neve u Lenjingradu su se slučajno sreli mladi, dvadesetšestogodišnji pravnik Vasilije Marković, rodom sa Stijene Piperske, i trinaest godina stariji pjesnik, Beograđanin Slobodan Marković.

Nije im se ispunila želja da u hotelu „Angleter“ zadovolje znatiželju i na drugom spratu vide sobu u kojoj je skončao Sergej Jesenjin – nije bilo uljudno uznemiravati neke engleske turistkinje koje su već spokojno odmarale u toj sobi, vjerovatno i ne sluteći kakva se drama tu odigrala u gluvo doba noći, 27. decembra 1925. godine, kakva je tanana pjesnička harfa tu zanavijek utihnula.

U gostioni u prizemlju, onoj istoj u kojoj je Jesenjin ispio svoje potonje kapi žuči i alkohola, te 1967. godine planulo je jedno divno i veliko prijateljstvo – od tada do vječnosti:

„On (Slobodan Marković – Libero Markoni, prim.B.S.) razbarušen, komotan, ja (Vasilije Marković, prim. B.S.) suzdržan. On plodan pisac, ja cedim suvu drenovinu. On jasan kao dobro jutro, ja hermetičan mimo sopstvenog htenja. On malo malo pa u kafanski štimung, ja trezvenjak po sili naravi...“

Kad je to nikad i ničim pomućeno prijateljstvo surovo i pod do danas nerasvijetljenim okolnostima, iznenada prekraćeno pretposljednjeg januarskog dana 1990. godine zagonetnom smrću Slobodana Markovića na stepenicama između petog i šestog sprata jednog beogradskog solitera, u kojem je imao slikarski atelje, Vasilije Marković se latio pera i postarao da to prijateljstvo sačuva od zaborava.Trinaest godina kasnije iz njegovog pera pojavila se knjiga „Visoka adresa – Libero Markoni“. Na više od 440 strana sročio je posve neobičnu biografiju, dostojnu ovog poete, koji s godinama zrijeva poput vina i iz dana u dan iskrsava sve noviji i moderniji.

Životna misao-vodilja Slobodana Markovića, mladog beogradaskog skojevca, maloljetnog zatočenika logora u Smederevskoj Palanci, novinara, vanserijskog reportera, pjesnika i slikara, boema, šarmera i pijanca, koji je poetski i boemski pripravnički staž „odradio“ uz, valjda najvećeg jugoslovenskog pjesnika – boema Tina Ujevića – koji je za kafanskim stolom naučio i potom i druge učio „kako se pije vino i mezi poezija“ – bila je: „Danas je samo danas i nikad više...“

Vasilije Marković je neporecivo dokazao da to „danas“ Libera Markonija traje i danas i da miriše na vječnost. On zalazi u samo užareno grotlo tog živog i stalno aktivnog svestranog poetskog, umjetničkog vulkana i, suptilno provlačeći kroz priču o njemu njegove stihove, njegove misli i poruke, otkriva da je Libero Markoni, u stvari, bio čovjek bez naličja, da je i njegova poezija, njegovo stvaralaštvo uopšte, baš kao i njegov život, bio jedan veliki i stalni protest protiv svih stega, jedna neprestana borba za pravo na slobodu:

„Libero je i svojim delom i svojim životom, svojom duhovnom snagom i neponovljivom životnom pojavom, potvrdio dobro znanu istinu da nema pravog i istinskog pesništva ako iza njega ne stoji ličnost pesnika... Svoj i slobodan, počesto razbarušen, u bekstvu iz sebe i od sebe, sa blagom senkom melanholije, nadasve postojanih crta i profila ozarenog blagošću i nepresušnom imaginacijom, brodio je svetom. Čela punog strema, mek u koračaju, od mladosti survava apolonsku blistavost u dionizijske noći i obratno. Nadmeće se sa prolaznošću neukrotivim delom svoje ličnosti...“ – piše Vasilije Marković i tvrdi da je njegov „ludi Đađa“ „iznenadio burno vreme u kojem se pojavio i kao pesnik i kao čovek.“

Umećem istinskog erudite i vrsnog poznavaoca literature, Vasilije Marković je u ovoj knjizi vješto provrzao cjelokupnu stvaralačku nit Libera Markonija na kojoj početni čvor predstavlja zbirka stihova „Posle snegova“, štampana 1949. godine, zahvaljujući Oskaru Daviču i Dušanu Kostiću, do poslednje „Južni bulevar“ koja je objavljena posle pesnikove smrti 1990. U toj zbirci je na svoj način najavio svoj i iznenadni i zagonetni odlazak:

„Zlo goreg nevremena

poneće i mene

u polja bezimena

van Vaseljene...“


(Nastaviće se)

---