-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

U trenutku rušenja mosta Pjenavac, tog 26. maja 1962. godine, tesar Miloš Rakočević iz obližnjeg sela Petrova Ravan, jedan od ponajstarijih radnika na gradilištu, zatekao se na desnoj obali, u dijelu skele koji je nekako u prvi mah ostao „na nogama”.
Odmah smo ga, nesrećnika, zapazili – sjećao se i tog detalja ove tragedije Božina Vlahović – visi na tridesetak metara u onom još nesrušenom dijelu luka, sputila ga iskrivljena armatura i beton, doziva, kumi Boga i Svetog Jovana, ima li brata da mu pomogne i spasi ga. Brzo smo, nažalost, shvatili da mu pomoći ne možemo, ko da se popenje uz skelu koja se, poljuljana iz temelja, stalno klatila i pucala. Onda smo se, očajni i nemoćni, prosto razbježali da ga ne slušamo i ne gledamo muke ovog, inače tvrdog, temeljnog i omiljenog čovjeka.

Miloševo zapomaganje i njegovo gledanje smrti u zenice potrajalo je, mislim, više od jednog sata. Neki njegovi najbliži su u očajanju, tražili oružje da ga ubiju i prekrate mu muke, a drugi htjeli da prekinu sajlu kojom je skela bila ankerisana, kako bi je srušili i tako mu „pomogli” i prekratili muke. Rođak mu bližnji Petko Rakočević, bio tada momče valjasto i smjelo, poletio u jednom trenutku da se penje uz skelu k njemu, ali mu ne dadosmo – vidimo skela svaki čas može da se sruši...

Miloš je u jednom trenutku zamuknuo i pomislili smo da se onesvijestio ili svisnuo od muke i straha. A onda se desilo čudo: kako se skela ljuljala i nesmrznuti beton isticao, armatura je, izgleda, u jednom momentu nekako sama od sebe malo popuštila. Milošu je to bilo dovoljno da prikupi poslednju snagu i iščupa se. Kako se potom spustio niz skelu to mi ni danas nije jasno. A kad je sa neka dva-tri metra visine skočio na zemlju i dokopao se tvrdog tla pod nogama, pao je kao snop i onesvijestio se. Poslije je, odmah prevezen u bolnicu, u Titograd, a malo zatim srušio se i onaj dio skele u kojem je on dugo visio...

Rakočević je preživio, a u bolnici u Titogradu je ispričao novinaru „Politike“ Bošku Pušonjiću kako je bilo:

– Nalazio sam se na luku iznad vode. Odjednom strahoviti tresak, kao da je nešto puklo, i ja sam poletio dolje. Sa jedne strane ostao je dio luka i ja sam se u letu uhvatio za armaturu. Tako sam ostao da visim na visini od preko trideset metara. Niko nije mogao niotkud da mi priđe i pomogne. Vodio sam borbu na život i smrt...

Zanimljivo je da je Miloš Rakočević, desetak godina kasnije, još jednom na sličan način bečnuo smrti u oči. Pukim slučajem je ostao živ u nesreći koja se desila na gradilištu pruge Beograd – Bar, nedaleko od Tuzi Ljevorečkih. Njegov rođak Mirko Rakočević je našao smrt pod prevrnutim teškim kamionom, a Miloš je, teško povrijeđen, opet završio u bolnici...

Ovaj stameni čovjek, otac šestoro djece, kojega život očigledno nije mazio, ipak je umro „prirodnom smrću“, a sa ovog svijeta je otišao gnjevan, jer mu društvo nije dalo nikakvu tako krvavo zasluženu satisfakciju za stradanja koja je preživio po gradilištima, ni njemu ni njegovoj porodici...


Nastaviće se