-Piše: JOVO PEJOVIĆ

Vlado Raičević je bio čovjek snažne ličnosti i velike revolucionarne snage, kojom je znao da nadahne borce i da sopstvenim primjerom pokrene u njima i poslednji atom snage na putu do slobode. Njegovi ratni drugovi su govorili da je uprkos svim teškoćama koje je rat donosio, bila prava milina družiti se i boriti sa njim zajedno za uzvišene ideale, za slobodu, za bolje sjutra. Za njega se sa pravom može reći da je bio čudo i od junaka, kakvog rijetko više rađa majka. A imalo mu je po kome i doći.

O tome kakav je Vlado bio borac, najbolje svjedoče primjeri iz njegove bogate ratne biografije.

Pala je naredba da se zauzme Kičevo. Na dužem maršu, borci uzgred razgovaraju, šale se kao da idu u svatove. Kad su došli u Kičevo, borci su dobili zadatak. Zauzeli su položaj, i izvršili pripreme za napad. Vlado je, kao prekaljeni borac, odmah počeo automatom zasipati desnu stranu kasarne u kojoj su bili Njemci. Drugovima je omogućio prilaz kasarni, parališući na taj način njemačke mitraljeze. Nije se zadovoljio time, već je iznenada upao u kasarnu i živom vatrom stvorio kod Njemaca strašnu paniku. Velikim dijelom zahvaljujući lično njemu, Kičevo je palo.

Na Klenovcu, 1. novembra 1943. godine, Vlado je jurišao na kasarnu, i kroz kišu kuršuma ranjen upao među Njemce, i zajedno sa svojim drugovima zarobio njemačkog komandanta. Tada, da ne bi bio pasivan, zamijenio je jednog kurira. No, vrlo brzo mu je i to dosadilo, pa je na njegovo uporno traženje, iako mu štab nije dozvoljavao, prebačen u operativnu jedinicu. Oprostio se od svojih drugova, i zarekao da mora doći obučen u bugarsko odijelo oteto od bugarskog vojnika.

U Mrežičkom u Makedoniji, približio se sa jednom udarnom grupom žici, kojom su bili opasani bugarski rovovi. Bugarski stražar ih opazi i baci bombu na njih. Vlado je otrčao kao munja, zgrabio bombu, i uspio da je baci na bugarskog stražara, potom je obukao njegovo odijelo i upao u bugarski rov. Vrlo brzo je nastavio u pravcu bunkera odakle je graktao teški mitraljez. Uskočio je u bunker i razoružao šest bugarskih vojnika. Time je bio omogućen partizanima juriš ka izvršenju zadatka. Na turskom Ridu upao je u bugarsku graničnu karaulu, i razoružao nekoliko vojnika. Od štaba brigade bio je više puta javno pohvaljivan pred vojničkim strojem. Vlado je često sam sebi postavljao zadatke, i ne samo da ih je izvršavao, već ih je višestruko prevazilazio. Želja mu je bila da uhvati živog njemačkog vojnika kada bije svojom najefikasnijom vatrom iz automata.

U noći između 6. i 7. januara 1944. godine, Prva makedonsko-kosmetska brigada bila je postrojena pred sam ulazak u Fuštane. Do boraca su stizale riječi Svetozara Vukmanovića Tempa: „Otkako je naša brigada stigla ovdje, na tlo Jegejske Makedonije u Grčkoj, fašisti kuju planove kako da nas unište. Pozivam drugove partizane i komuniste ove brigade, vas koji ste dosad odnosili pobjedu za pobjedom, da to učinite i noćas. Zastava vaše brigade neka se još noćas zavijori nad Fuštanima.“

Brigada je prišla Fuštanima. Komandant Petar Brajović je izvršio potrebne pripreme. Tražio je dobrovoljce bombaše. Opkolili su školu pretvorenu u kasarnu, kao i okolne ulice i stanove njemačkih oficira. Raketa je rasula svoju crvenu boju, čime je dat signal za napad. Borci su upali u dvorište škole. Vlado sa svoja tri druga, Slobodanom Srbinom, Klimentom Makedoncem i Ajlojzem Slovencem, prišao je školi, pobio stražare i bacio bombe na Njemce u školi. Vlado je uletio u školu, bombama i automatima tukao Njemce, dok su njegova tri druga ostala mrtva ispred prozora škole pokošeni mitraljeskim rafalom. U školi i oko nje ležalo je na desetine pobijenih i ranjenih Njemaca.


Nastaviće se

---