-Piše:JOVO PEJOVIĆ

U tom trenutku, kurir brigade saopštio je neprijatnu vijest. Motorizovane oklopne njemačke snage dolaze iz Adreja prema Fuštanima.
Brigada se povukla na dva kilometra od Fuštana, u selo Trstenik, da bi se pripremila za novi juriš na Fuštane. Vlado, teško ranjen, ostao je u školi. Tu su ga Njemci uhvatili, i, po kazivanju njemačkog tumača, bio je zvjerski mučen. Tražili su da prizna gdje se nalazi brigada, i ko su njeni rukovodioci. Vlado, izmučen, odgovara:
„Ja sam borac, komunista, iz malog sela kod Podgorice. Nemam šta da vam kažem. Jedino vam dajem svoj život, a mene će drugovi osvetiti.“ Posljednje njegove riječi su bile: „Živjeli partizani!“
Pobjesnjeli Njemci i Bugari polomili su mu ruke, izvadili oči, izmučenog i još živa bacaju ga u iskopanu jamu i živog zatrpavaju. Na mjestu gdje se brigada povukla, kako to obično biva, počelo je prozivanje boraca. Na prozivku se nijesu javila četvorica bombaša: Vlado, Slobodan, Kliment i Ajlojiz, od kojih je Vlado Raičević bio komesar, a Slobodan Surčević komandir čete. Slavlje je bilo pomućeno. Stanovnici Fuštana u Jegejskoj Makedoniji podigli su grobove četvorici poginulih partizana bombaša, koji su ostali jedan pored drugog, a iznad njih stavili crvenu petokraku sa natpisom „Slava palim borcima“.
Te januarske noći u dvorištu škole ostala su četiri bombaša, borca, Prve makedonsko-kosmetske brigade: Crnogorac Vlado, Srbin Slobodan, Makedonac Kliment i Slovenac Ajlojz. Po prastarom običaju, bratimili su se, ali poslije svoje smrti. Mlazevi krvi hrabrih bombaša pomiješali su se u jedan mlaz, jugoslovenski.
Te noći, u 21. godini, završio se život neustrašivog heroja Vlada Raičevića, koji se jedino može oslikati stihovima: „On ostavi spomen rodu svome, da se priča i pripovijeda, dok je ljudi i dok je Kosova, da je malo takvijeh junaka, kao što je Vlado Raičević.“
Za narodnog heroja proglašen je 9.10.1953. godine. Svijest o žrtvovanju sebe u korist slobode otadžbine bila je i ostala njegova sveta životna filozofija.
Vlado je imao tri rođene sestre, Branku, Vukicu i Milku, i brata Branka, profesora koji mi je i ispričao ovu veličanstvenu priču o podvizima svog brata Vlada, oca Ilije i najbližih srodnika, što mi je potvrdio i moj pokojni otac Dušan, čiji je Vlado bio rođeni brat od tetke po ocu. Branko mi je ispričao i svoju životnu priču, koja je takođe bila dramatična i do zla Boga teška, iz koje se već tada mogao predvijeti epilog kosovskometohijske drame, koja još uvijek traje za naš narod.
Umro je u Podgorici i sahranjen na groblju u Gornjoj Gorici.
Veliki doprinos očuvanju sjećanja na lik i djelo Vlada Ilijina Raičevića dao je istaknuti aktivista i učesnik NOR-a, dugogodišnji predsjednik Boraca Tološa, pokojni Đorđije Jovanov Raičević, jedna od najznačajnih ličnosti ovih područja, čije zasluge na očuvanju i obilježavanju tradicija NOR-a nijesu valorizovane na način kako je to ovaj neumorni pregalac zaslužio. Zahvaljujući velikim dijelom i njemu, koji je prihvatio Brankov predlog, ja sam te sada već daleke 1999. godine bio počastvovan da govorim o liku i djelu narodnog heroja Vlada Raičevića i njegove porodice, u prisustvu velikog broja boraca i građana Tološa i Podgorice.
Osjećao sam se dužnim da ovu istinitu životnu priču punu herojskih podviga porodice Raičević prezentujem javnosti i sačuvam od zaborava u trenucima kada su na javnoj sceni neke druge vrijednosti, koje, nažalost, derogiraju našu slavnu istorijsku prošlost.
KRAJ

---