Zamoljen od Vladovog brata Branka Raičevića, da 7. januara 1999. godine govorim na 55. godišnjici njegove herojske pogibije, pred spomen-pločom koja se nalazi na njegovoj rodnoj kući u Tološima, zaseok Lužanji, prihvatio sam se velike i odgovorne obaveze, ne sluteći o kakvom je heroju i vitezu riječ. Dugo sam, uz Brankovu pomoć i sjećanja Vladove rodbine i prijatelja, prikupljao podatke o njegovom životnom putu i herojskim podvizima, ali i o članovima njegove uže i šire porodice, sa kojima se malo ko na ovim prostorima pa i šire može podičiti.

Dvadeset godina kasnije, kada sam izgubio svaku nadu da ću pronaći rukopis na kojem sam dugo radio, preturajući po svojoj ličnoj arhivi, kao od Boga poslat, pojavio se pred mojim očima obiman materijal, koji ću u skraćenoj verziji prezentovati javnosti. Možda je ovo i bio pravi trenutak, jer se upravo ove godine navršava 75. godina od pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.

Narodni heroj Vladimir Vlado Raičević je rođen 5.11.1922. godine u Tološima, od oca Ilije Đokina i majke Gorde, rođene Pejović, iz Vranića.

Kuća Đokića, kako su je od milošte u Tološima zvali, a naročito njegov otac Ilija Raičević, nosilac više ratnih odlikovanja, kroz vjekove je odisala čojstvom i junaštvom. Bila je to oduvijek kuća hrabrih ratnika, koja je u svim ratovima prilagala na oltar slobode ono najdragocjenije – svoje živote.

Ilija Raičević, otac Vlada Raičevića, rođen je 1890. godine u Tološima, u čestitoj i uzornoj porodici. Oficirsku školu je završio u Nikšiću, 1911. godine. Kao oficir crnogorske vojske pripadao je Zetskom odredu, kojim je komandovao Andrija Raičević, brigadir crnogorske vojske, i zajedno sa svojom braćom, Nikom i Jovanom, učestvovao u svim bitkama u balkanskim ratovima, i Prvom svjetskom ratu, koji je izvodio ovaj proslavljeni odred, noseći barjak pobjede iz bitke u bitku, od Bardanjola do Kalinovika. Da se radilo o slavnom odredu, dokazuje i podatak da je osvajanje Bardanjola, snažnog uporišta kod Skadra, ovaj odred izvršio za samo tri dana. U vrijeme austro-ugarske vladavine, u Podgorici je bio poznat ozloglašeni austrijski špijun Baća, koji je sve one koji ga ne pozdrave, ili mu se ne sklone sa puta, šibao korbačem. Jednog pazarnog dana, sreli su se u Podgorici, oči u oči, Ilija i Baća. Kako mu se Ilija nije sklonio sa puta, Baća ga je udario korbačem. Ilija je, iako je Baća bio naoružan i u pratnji austrijske policije, uzvratio tako što ga je štapom snažno udario po glavi. Baća je pao onesviješten na zemlju, a Ilija završio u tamnici. Vojni sud ga je osudio na smrt vješanjem. Spasio ga je advokat Savo Vuletić, tako što je rješenje austrijske Vlade o ukidanju smrtne kazne dao u ruke Ilijinoj sestri Mari, koja je ne časeći ni trena, kako to samo sestra zna učiniti za brata, otrčala na gubilište i stigla u poslednji trenutak. Dok je Iliji visila omča o vratu, ona je predala poruku vodu za izvršenje kazne, kojom se Ilija oslobađa smrtne kazne. Slučaj je htio da Ilija ostane živ, iako su sekunde odlučivale o životu ili smrti. Ali, Mara je bila brža od smrti.

Kao prekaljeni borac i čovjek sa velikim ratnim iskustvom, Ilija se pročuo junaštvom, i bio strah i trepet za policiju. Jedne Badnje večeri poručio je kapetanu žandarmerije da će u svojoj kući naložiti badnjak. „A tebi ako basta, spriječi me u tome.“ I ispunio je obećanje. Naložio je badnjak, žandarmi su sve to pratili budnim okom, ali im nije bastalo da ukrste vatru. Oni su se pojavili u kući tek kada je Ilija izašao iz nje. Dobro su znali da je Ilija bio vuk iz gore, hajduk i vitez nad vitezovima, te na njega nije bilo lako udariti. Krajem 1919. godine, odlazi u Italiju. Ilija se 1921. godine vraća u Crnu Goru, i ondašnjim vlastima postaje trn u oku.

Piše:

JOVO PEJOVIĆ

Nastaviće se

---