-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Spomenka Tomović i Đani de Vido su tako, na spektakularan i gotovo nevjerovatan način konačno dosanjali svoj san, krunisali ljubav, ispisali svoj neobični ljubavni roman. Život i životna zbilja, nažalost, uglavnom nije roman i životnih radosti i sreće nema bez muke i suza. Ni u njihovom slučaju nije bilo drugačije.

Kako nedjeljama, mjesecima iz Beograda nijesu stizali odgovori na njena pisma, kako od majke, brata i sestre nije bilo ni java ni glasa, nju je sve više morila sumnja da su nakon njenog bjekstva završili u zatvoru, da su možda i likvidirani. Čelična, neprobojna zavjesa cenzure, koju je iznutra postavila Udba i visoki bedem potpune spoljne blokade i izolacije Jugoslavije, koja je uslijedila u ljeto te 1948. godine, odmah nakon Spomenkinog bjekstva, bili su razlog prekida svih komunikacija sa svijetom. Čak i ako bi neko Spomenkino pismo kakvim čudom stiglo na određenu adresu, taj nije smio prstom mrdnuti da odgovori, jer je dobro znao kakav to rizik nosi, da je nastupilo vrijeme kad se bez ispita hapsi i bez suđenja šalje na robiju, a pismo, rečenica poruke opasnom državnom neprijatelju, kako je u tom času gledano na Spomenku Tomović i njen čin, bili su dovoljan razlog za to.

Ona će, tako, još punih pet godina preživljavati pravu agoniju, živjeti u pravom blagostanju, okružena bezgraničnom ljubavlju i svakom pažnjom izabranika svog srca, ali u grču, strepnji i neizvjesnosti šta je sa njenim najbližim, čak i kad su, kako-tako, počela da stižu pisma i poruke od sestre Olge Lole, koja je prva izašla iz zatvora.

– Mislim da je 1953. godina bila prelomna u Spomenkinom životu i ona je to kasnije uvijek isticala – kaže Spomenkina sestrična Mirjana Ognjanović Radosavljević. – Te godine je ona dočekala prvu posjetu rodbine iz Jugoslavije – posjetio je Dragoslav Zira Adamović, poznati novinar i urednik „Politike“, inače brat od tetke Spomenkine majke. On je po zadatku redakcije otišao u Veneciju da za „Politiku“ izvještava sa venecijanskog filmskog festivala i iskoristio priliku da ode do Padove i posjeti Spomenku. Ona je kasnije uvijek pričala da je to bio jedan od najradosnijih trenutaka u njenom životu, da je Zira zaslužan što je prestala njena agonija, što je konačno skinula breme kajanja i sumnje, što je zaboravila na sve muke koje je pretrpjela.

A šta je zaista i koliko značila ta posjeta Zire Adamovića, kakva se revolucionarna promjena u Spomenkinom životu desila posle toga, najupečatljivije govori to što je ona potom zatrudnjela i 13. novembra 1955. godine rodila sina Andreu. To dijete ljubavi izvidaće i zaliječiti sve njene rane, gurnuti u zaborav sve njene patnje, muke i traume, učiniti da i njeni najbliži zaborave šta su sve zbog nje pretrpjeli. Andrea će postati ta vječna, neraskidiva veza, neporušivi most koji će zauvijek okupiti i spojiti porodicu.

Još dok je on radio u Padovi, Đani i Spomenka su živjeli „na visokoj nozi”. A kad je on, tada već kao primarijus, dobio premještaj u pedesetak kilometara udaljeni Trevizo i postao direktor tamošnje klinike za uho grlo i nos, živjeli su u velikoj, super luksuznoj vili od nekoliko stotina kvadrata. Bio je veoma poznat kao stručnjak, ne samo u Italiji.

Pošto je izašla iz zatvora, izdržala sve kazne, poniženja i posledice koje su je stigle zbog ćerke i njenog bjekstva, kad je dobila i zvaničnu potvrdu da su joj vraćena građanska prava i njeno ime izbrisano iz sudske, kaznene evidencije i poslije deset godina dobila i pravo na pasoš, Slavka Tomović je često i dugo boravila kod ćerke i zeta u Trevizu. U kući je imala svoj posebno uređen apartman i bila okružena svakom pažnjom, a ona je uzvraćala brigom i ljubavlju i nastojala da podigne i vaspita svog unuka Andreu.


(Nastaviće se)

---