-Piše: MILICA KRALj

– Sve što pjesnik radi, radi u ime naroda. A naša poezija ima, u svojim osnovama, bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, bratstvo i jedinstvo među ljudima, mir među narodima, oslobođenje totaliteta čovjeka, progres u svim oblicima života, samoupravni socijalizam. Sve to ima u svojim osnovama i kao estetski princip – zapisao je pjesnik i sekretar Agitpropa Stefan Mitrović, samo jedan od mnogih književnika koji će u ime tog istog naroda nešto kasnije nekoliko godina biti mučenik na stjenovitom ostrvu Kvarnerskog arhipelga, na „Mermeru“.

Kazneno-popravni logor osnovan je 1949. godine i pod administrativnim imenom „Mermer“ s ciljem prevaspitavanja onih komunista koji se prilikom Rezolucije IB-a nisu slagali sa okretanjem leđa SSSR. Goli otok, bezvodno ostvce u Kvarnerskom zalivu, bio je bez ijedne travčice ili grma, okruženo manjim ostrvcima: Prvić, Sveti Grgur i Rab. Zbog jakih bura zimi je bilo ledeno kao na Arktiku, a leti je postajalo pravi užareni pakao. I uz sve to logoraši su trpjeli neprekidno mučenje, batinanje – najmonstruoznije metode prevaspitavanja koje je trajalo 24 časa neprekidno.

Pjesnik Stefan Mitrović rođen je 1909. u Paštrovićima na Svetom Stefanu u učiteljsko-seoskoj porodici. Otac mu je robijao zbog otpora Austrougarskoj, kao i stričevi. Školovao se u Kotoru. Prve pjesme objavio je u zagrebačkoj „Mladosti“ kao petnaestogodišnjak. Pjesme je objavljivao u časopisima: „Misao“, „Ilustrovane novine“, „Linija“, „Stožer“, „Književne novine“, „Mladost“, „Južni pregled“, „Zapisi“, „Razvršje“, „Spone“, „Letopis Matice srpske“, „Pregled“, „Stvaranje“, „Ovdje“...

O ideji za život u slobodi zapisao je: „Mene je moja porodica i njeno stradalništvo zaputila u borbu za oslobođenje naroda od svih oblika porobljavanja, koju je u našoj zemlji vodila Komunistička partija Jugoslavije“.

Robijao je i kao 23-godišnji mladić u zloglasnoj Glavnjači, a od 1949. na golootočkom mučilištu. Cijela njegova porodica učestvovala je u Narodnooslobodilačkoj borbi gdje su mu poginule dvije sestre (jedna od njih je i Vukica Mitrović, narodni heroj) i tri brata.

Pjesničke zbirke „Pjesma i čovjek“ objavio je 1970. godine u „Obodu“ na Cetinju, a „Snijeg i more“ 1976. U bibiloteci „Luča“ (antologiji crnogorske književnosti). Umro je 1985. godine u Beogradu.

U pjesmi „Sam“, koju je posvetio sestri Vukici, pjesnik ne piše pjesmu, već istoriju stradanja, istoriju mučenja – instrumentarij straha i sredstava mučenja; to više nije stih, to je precizna dijagnoza sastavljena od unutrašnjeg krika, usahlih suza i fizičkog pjesnikovog/žrtvinog tijela koje je izloženo torturi, iz čijih se nezamislivih i nezadržljivih patnji izvija strela duha i koja ga iz središta patnje odvodi u rodno selo.

Odgovarajući na Rezoluciju IB – Plenum Uprave saveza književnika Jugoslavije, održan početkom januara 1949. osuđuje klevetničku kampanju protiv Jugoslavije, i poziva pisce da se „istinskim i duboko-umjetničkim prikazivanjem naše Narodne revolucije i socijalističke izgradnje, uključe još snažnije u život naših narodnih masa i tako dadu našim radnim ljudima nove podsticaje, pomognu i ubrzaju njihovo socijalističko vaspitanje“.

Odrečni odgovor jugoslovenskog rukovodstva pod vođstvom Josipa Broza postaje i neizbježni pjesnički motiv.

UK Srbije na godišnjoj skupštini, osudivši nedostojnu, neprincipijelnu i amoralnu kampanju, i kao odgovor na klevete postavljaju sebi zadatak „da mnogo više i mnogo jače izraze ono revolucionarno novo u našoj društvenoj stvarnosti“. Pozivaju na borbu za idejnu čistotu u umjetnosti i zahtijevaju od pisaca da se još bolje upoznaju „s onim sektorima našeg života na kojima se danas vodi glavna bitka za socijalizam, prvenstveno sa stvaranjem industrije i seljačkih radnih zadruga“.

Stefan Mitrović, golootočki stradalnik iz kamenih mrčara, svjedok čije je ogoljeno iskustvo ostajalo u domenu muklog neiskaza i svoj puni krik izgrcalo stihom, žudio je jedino za zavičajnim okriljem, za bezglasnim stišanim i smirajnim predelom:

„Dome moj na obali mora, /u kamenom selu na obali tihog mora!/Dome moj, što te volim ljubavlju rođenja/Ja neću danas da pjevam,/kako odoh od tebe onog bijelog jutra/ sa tvog kamenog praga/ na drum oslobođenja/(...)Ja hoću da se vratim/maslinjaku zelenom na obalama“(Povratak mome domu“)


(NASTAVIĆE SE)

---